Njenom pojavom uzburkali su se duhovi u našem mirnom, ravničarskom selu tih šezdesetih godina prošlog stoljeća, bogatih samo oskudicom, neimaštinom i duboko skrivenom nadom da će s vremenom biti bolje. Visoka, lijepa, uspravna i graciozna, hodala je ulicama našeg sela kao da šeta Montmartreom. Lokalne alapače dobile su novu temu za raspredanje vrebajući svaki njezin korak, dok su mlađe žene i djevojke sa zavišću gledale za njom potajno sanjajući o tome da bi i one, jednom, mogle tako izgledati. Kud god je kročila, bez svoje krivnje izazivala je uzdahe momaka, a bogami i oženjenih ljudi, na što je njezin muž Domagoj bio posebno osjetljiv. Ili je to trebalo nazvati pravim imenom – ljubomora?
Elizabeti, svjesnoj činjenice da se nekim čudom našla u sredini toliko različitoj od one u kojoj je odrasla, nije preostalo ništa drugo nego biti ljubazna, ali na distanci. Ipak, zamjerali su joj čak i suzdržanost pogrešno je tumačeći kao ponos i nikako nisu razumijevali njenu susretljivost prema roditeljima čiju je djecu podučavala. Radila je kao nastavnica ruskog jezika jer se u to vrijeme, naravno, po selima uglavnom učio baš taj jezik, iako je ona bila profesor francuskog, diplomant Sorbonne.
ZALUTALI ANĐEO
Po ocu Ruskinja, po majci Židovka, odrasla u višim slojevima društva, teško se prilagođavala životu u ovoj našoj pustolini. Oca, krupnog bjelogardista s dušom širokom kao ruska stepa, nije se sjećala jer je poginuo u prvim godinama Drugog svjetskog rata, ali se majka, nježna jedinica bogatih sarajevskih Sefarda, potrudila Elizabeti uliti samosvijest o njenom plemićkom porijeklu. Naime, od oca, izbjeglog s obitelji iz carske Rusije odmah poslije ubojstva Romanovih, naslijedila je titulu kneginje i obiteljsko blago u zlatu i dijamantima zahvaljujući kojem je dobila vrlo dobro obrazovanje.
Kneževska titula stvorila joj je više problema nego što joj je koristila jer je vlast, o kojoj je ipak mnogo toga ovisilo, prezrivo frktala na njezin plemićki status. Zato je, već u gimnaziji, počela prešućivati sve što je bilo u vezi s njenim porijeklom.
Došla je u ovu slavonsku zabit s prvim danima ljeta, ruku pod ruku s našim podstanarom Domagojem, koji je već dvije godine predavao matematiku višim razredima osnovne škole. Domagoj, naočit momak iz okolice Petrinje, dobio je posao u našoj školi čim je diplomirao. Vedar i neposredan, brzo se srodio sa stanovnicima sela, koji su po mentalitetu bili vrlo slični onima među kojima je odrastao. Omiljen u društvu zbog svoje spremnosti pomoći uvijek i svakome, bio je neka vrsta seoskog psihologa, kojem su se obraćali podjednako i momci i djevojke. Međutim, onog trenutka kad se saznalo da se oženio nekom ‘bjelosvjetskom frajlom’, njegova karizma raspršila se kao oblak magle pod jakim sunčevim zrakama.
Kada ju je doveo u našu kuću, bila sam sedmogodišnja djevojčica. Kao očarana, nisam mogla odvojiti pogled od nje i čudila sam se kako to moji roditelji s njom razgovaraju kao da je ona jedna od nas. Za mene, bila je anđeo, slučajno zalutao u našu obitelj. S obožavanjem sam je gledala i slušala, užasno ponosna na činjenicu da živi baš pod našim krovom, da svakodnevno s njom provodim vrijeme.
Mnogo kasnije kada mi je, usprkos razlici u godinama koja nikako nije bila zanemariva, postala najbolja prijateljica, saznala sam sve detalje o njenoj velikoj ljubavi prema Domagoju i odricanjima na koja je pristala baš iz tog razloga.
GODINE RAZDVOJENOSTI
Upoznali su se kad je Elizabeta bila na drugoj godini studija. Hodali su dvije godine i za to vrijeme nikad ga nije odvela majci. Domagoj je, naravno, želio upoznati njenu obitelj, ali Elizabeta mu nije mogla reći da njenoj majci i ujacima on, obični apsolvent matematike bez aristokratskog rodoslova, nikako neće biti po volji. Zato je na različite načine nastojala onemogućiti susret za koji je znala kako će se završiti. Kad je Domagoj već izgubio strpljenje, iznenada je dobila stipendiju za Sorbonnu na kojoj je trebala nakon dvije godine specijalističkog studija diplomirati francuski jezik i književnost.
Iako joj se u tom trenutku činilo da su dvije godine duge kao vječnost, nije mogla odbiti tako dobru priliku za profesionalno usavršavanje, a razmišljala je i o tome da bi tako duga razdvojenost sasvim sigurno stavila na kušnju njihove osjećaje pa, ako i to prežive, suđeni su jedno drugom. Odlučila je, borit će se za to da njena obitelj prihvati Domagoja. Znala je i za majčine planove da je uda za očevog zemljaka Rusa, naravno, plemića, koji je studirao u Londonu.
Domagoj je bio protiv Elizabetinog odlaska u Francusku jer nije mogao zamisliti dvogodišnju razdvojenost od djevojke kojoj je bez ustezanja poklonio svoje srce. Do posljednjeg trenutka nadao se da će ona odlučiti ostati u Zagrebu, uz njega. Međutim, kad je shvatio da je Elizabeta čvrsto odlučila otići, u nastupu bijesa i ljubomore najstrašnije ju je izvrijeđao i otišao je sa željezničke stanice prije nego što se ona ukrcala na vlak. Prvih nekoliko mjeseci u Parizu bilo joj je vrlo teško. Plakala je iz noći u noć, dok je danju odlazila na predavanja i učila kao sumanuta. Pisala je Domagoju nježna pisma puna ljubavi, ali se on, povrijeđen do srži, nije udostojio odgovoriti. Šest mjeseci kasnije doputovala je kući na tjedan dana, odlučna stvari postaviti na svoje mjesto, po cijenu gubitka i one slabašne nade. Tek petog dana, gotovo pred odlazak, uspjela ga je pronaći. Bio je u društvu rasne, dugonoge crnke, koja se uvijala oko njega kao bršljan. Vidjevši da tu nema više što tražiti, Elizabeta je već sutradan, dan ranije nego što je trebala, otputovala u Pariz…S vremenom joj je počela goditi pažnja mladog, imućnog Engleza, koji je u Parizu boravio na specijalizaciji pedijatrije. Malo-pomalo, Davidova upornost urodila je plodom i, u želji da što prije zaboravi nevjernog Domagoja, priklonila se odmjerenom, tihom i nenametljivom mladiću koji ju je obožavao. Čak je za Novu godinu išla s njim u Manchester posjetiti njegove roditelje. Podrazumijevalo se da je tim činom prešutno pristala udati se za Davida. Nije ga voljela kao Domagoja, ali je računala na to da će navika i Davidova dobrota i plemenitost pomoći da ga s vremenom, jer to zaslužuje, zavoli.
Ipak, često se u mislima vraćala svojoj prvoj studentskoj ljubavi i kriomice je gledala njihove zajedničke fotografije ne nadajući se više ničemu.
ODLUKA
Pred kraj posljednjeg semestra, negdje u svibnju, dobila je pismo od Domagoja, u kojem je on moli za oprost. Prikupio je nešto novca, kaže, i želi je posjetiti. Potpuno je zaboravila da je bila s razlogom ljuta na njega, zaboravila je na svoje obaveze prema Davidu, zaboravila je probleme s obitelji… Dočekala ga je raširenih ruku sa samo jednom željom: da ostanu zajedno. Mjesec dana proveo je s njom (David je u to vrijeme bio kod svojih, u Engleskoj), sačekao je da diplomira, a onda, istoga dana sjeli su na vlak i doputovali u svoju domovinu. Usput su se dogovorili da zajednički život započnu odmah, u našoj kući, u Domagojevoj podstanarskoj sobi.
Tako se Elizabeta našla među nepoznatim ljudima, koji su je, doduše, prihvatili kao člana obitelji, ali tih prvih mjeseci, sjećam se, često sam je zaticala uplakanu.
Problem je bio u tome što ni njena majka ni ujaci nisu pokazali razumijevanje za njenu nepromišljenu odluku i više je nisu željeli ni vidjeti niti čuti za nju. Koliko je zbog toga patila, samo ona zna.
Nešto duže od godinu dana živjeli su u našoj kući, a onda, dva mjeseca pred Elizabetin porođaj, dobili su od škole lijep, novi, dvosoban stan. Domagoju je njegov otac poslao nešto novca za namještaj pa su ukusno i skromno uredili svoj dom. Vladimir, koji je ime dobio po svom djedu s majčine strane, došao je na svijet u pravom trenutku da Elizabetine zbrkane misli i osjećaje konačno privuče na sebe. Elizabeta se ponadala da će joj rođenje djeteta pomoći izgladiti napete odnose s njenom obitelji pa je napisala toplo pismo svojoj majci, u kojem je obavještava o prinovi u obitelji i poziva da dođe vidjeti svog prvog unuka. Uzalud je čekala, majka se nije udostojala ni čestitati. Iako mi je u to vrijeme bilo jedva devet godina, Vladimir mi je povjeravan na čuvanje kao da sam starija, odgovorna osoba, zbog čega sam odrasla u vlastitim očima jer sam vodila brigu o najdragocjenijem biću moje obožavane Elizabete. U to vrijeme porodiljni dopust trajao je jedva dva mjeseca pa je Elizabeta svakodnevno donosila svoju bebu kod nas da je pripazimo dok ona održi sate u školi. Kao mamina desna ruka, preuzela sam gotovo svu brigu o Vladimiru, a mogla sam jer smo Elizabeta i ja bile u suprotnim smjenama pa sam joj često, da je razveselim, kretala u susret s bebom u kolicima i kanticom još vrućeg ručka u ruci. Njezin zahvalni osmijeh bio mi je najveća nagrada.
IZLET U ZAGREB
Jednom prilikom zamolila je moju mamu da mi dopusti da s njom odem u Zagreb, u namjeri da još jednom pokuša odobrovoljiti svoju bezdušnu majku jer je računala na to da neće
moći odbiti primiti je ako uza se ima devetogodišnju djevojčicu i još bebu u naručju. Silno sam se radovala što ću s njom na put pa sam te noći jedva oka sklopila. Moje impresije glavnim gradom, na čije sam tlo kročila prvi put u životu, potpuno su izblijedjele zbog hladnog prijema na koji smo naišle pred vratima Elizabetinog roditeljskog doma. Ukočena bedinerka službeno nam je priopćila da ‘gospođa Klara pati od migrene i da nas ne može primiti’, na što je Elizabeta briznula u plač i potrčala niza strmu ulicu. Cijelo vrijeme na povratku kući neutješno je plakala, a ja sam je željela utješiti, ali nisam znala kako. Razboljela se i tri mjeseca ostala je prikovana za krevet. Svakodnevno smo je obilazile moja mama i ja, brinule smo o Vladimiru i Domagoju, koji je kao izgubljen hodao po kući proklinjući sebične, aristokratske manire svoje punice. Mamu sam slušala kako se, u razgovoru s tatom, zgraža na postupak te ‘hladne kučke’, kako je nazivala Elizabetinu majku i, pravdoljubiva kakva je bila, željela je otići u Zagreb i ‘naučiti je pameti’. Moj smireni otac joj to, naravno, nije dopustio. Smatrao je da se u obiteljske odnose ne treba miješati.
S vremenom se Elizabeta pridigla, ali se svečano zaklela da nikada više neće pokušati stupiti u kontakt sa svojima.
Nekako u to vrijeme Domagoj je postao direktor naše osnovne škole, a Elizabeta je dobila posao u gimnaziji u obližnjem gradu, kao profesorica francuskog. Ponovo je bila trudna i sanjala je o tome da rodi djevojčicu. Bila sam presretna kad je svoju plavokosu ljubimicu nazvala po meni. Mala Vesna pronašla je put do moga srca za sva vremena. Sve svoje slobodne trenutke provodila sam s njom uz glasne proteste zapostavljenog Vladimira.
Elizabeta, odbačena od članova svoje obitelji, a daleko od Domagojeve, privila se uz mog oca pronašavši u njemu sve ono za čim je čeznula: pažljivog slušatelja, dobronamjernog savjetnika i oca kojeg se nije sjećala. Moj tata joj je i po godinama mogao biti otac jer sam se ja rodila u njegovoj četrdeset devetoj. Mama je bila znatno mlađa, čak petnaestak godina, a ja sam došla na svijet sasvim neplanirano s obzirom na to da su moji roditelji već imali trojicu poodraslih sinova. Ne mogu se požaliti na tretman jer sam kao najmlađa, pritom jedino žensko dijete, u svemu bila povlaštena.
POSJETA
Jednog jutra dok sam se, po običaju, igrala s Vladimirom čekajući da Elizabeta podoji Vesnu, začulo se kucanje na vratima. Otvorila sam ih i zbunjeno pogledala nepoznatog čovjeka, kojeg uopće nisam razumjela osim što sam shvatila da ponavlja Elizabetino ime.
Pozvala sam Elizabetu koja je, izašavši iz sobe, zastala na pragu blijeda kao krpa. Nisam razumjela ništa od onog što su pričali, ali sam shvatila da je žučna rasprava bila vrlo neugodna i da se Elizabeta svim silama trudila nepoznatog čovjeka čim prije ispratiti iz stana. Kad je konačno otišao, rasplakala se zagnjurivši lice u šake. Refleksno sam je pomilovala po leđima ne znajući što raditi, a ona me je grčevito zagrlila, isprekidano jecajući:
– Zašto mi se ovo događa? Što sam Bogu zgriješila da ne mogu pronaći mir? Pa Domagoj će poludjeti ako sazna za ovo! Ionako je ljubomoran bez razloga, ovo će mu dati argumente za sve što mi je dosad bezrazložno predbacivao. Bila sam izgubljena jer mi ništa nije bilo jasno. Kasnije mi se sve ‘posložilo’ i shvatila sam da je neznanac, koji je idućih dana uporno dolazio u isto vrijeme pred njihova vrata, nitko drugi do David, mladić kojeg je Elizabeta ostavila u Parizu ne rekavši mu da se vratila Domagoju. Kako ju je uspio pronaći poslije četiri godine, zaista mi nije jasno, ali sigurno ga na to nije naveo povrijeđeni ego, već očajnička ljubav. Želio je povesti Elizabetu sa sobom, bio je voljan povesti čak i oboje djece jer, kako joj je rekao, njemu bez nje života nema. Kakve je lomove u duši preživljavala sirota Elizabeta znao je jedino moj otac, koji joj je pomogao konačno se riješiti muka. Krupan, snažan i mrk, tata je izašao pred Davida, vrlo staloženo izgovorio je nekoliko rečenica, koje je Elizabeta prevela i – stranac se više nije vratio.
Međutim, crveni sportski automobil kojim se nepoznati momak dovozio do Elizabetinog stana nikako nije mogao ostati neprimijećen jer je u to vrijeme glavnim putem kroz naše selo prolazilo jedva nekoliko autobusa dnevno i tek pokoji kamion. Rijetki su bili automobili osim oni s crvenim, ‘državnim’ registarskim tablicama. Selo k’o selo, glasine se brzo šire pa je i Domagoj saznao da je njegovoj ženi u posjetu dolazio neki stranac. Ljubomoran kakav je bio, pretvorio je Elizabetin život u pakao.
SUSRET
Djeca su rasla, a Elizabeta je sve teže prikrivala tamne podljeve po licu i tijelu. Samu i nezaštićenu, Domagoj ju je, u naletima nekontrolirane ljubomore, svakodnevno tukao. Moj otac, kojeg nikad nisam vidjela bijesnog, jednom se toliko razljutio da je prekršio svoje životno pravilo i umiješao se – nije mogao podnijeti Elizabetino pomodrjelo i zatvoreno oko pa je odjurio do Domagojevog stana i, bez riječi objašnjenja, odvalio je Domagoja po vilici tako da je ovaj pao. Poslije toga tata je bijesno procijedio kroz stisnute zube:
– Bijedo ljudska, lako je ženu udariti, hajde, budi junak pa raspali po meni!
Plakao je Domagoj, ispričavao se, objašnjavao kako je to jače od njega, da toliko voli Elizabetu da ne može živjeti bez nje i obećao je da nikada više neće podignuti ruku na nju. Naravno, obećanje je prekršio i Elizabeta je s djecom u više navrata potražila utočište u našoj kući.
Ne znam kako je za sve to saznala njena majka, uglavnom, jednog prijepodneva pokucala je na naša vrata dobrodržeća, postarija gospođa i vrlo autoritativno, čim se predstavila, zatražila je da vidi Elizabetu. Mama joj je smireno objasnila da Elizabeta ne živi kod nas, već da ona ima svoju kuću, muža i djecu i da bi trebala otići kod nje. Gospođa Klara je s indignacijom odbila susret s ‘onim nitkovom’ i poslala me po Elizabetu. Učinila sam to.
Umjesto ganutljivom susretu majke i kćeri, koje se godinama nisu vidjele, prisustvovala sam užasnoj sceni u kojoj su obje bile povrijeđene. Gospođa Klara nije raširila ruke kad je ugledala svoju jedinicu, nego je odmah počela vikati na nju naredivši joj da se spakira. Došla ju je odvesti, ali neće čuti za ‘njegovu djecu’. Elizabeta je problijedjela, uzdrhtala i jedva čujno izgovorila jednu jedinu rečenicu:
– Zbog toga nisi morala dolaziti – i izašla je iz kuće.
Nikad se više nisu vidjele. Gospođa Klara je umrla desetak godina kasnije, a Elizabeti nitko od članova obitelji nije javio tužnu vijest. Saznala je iz novina.
MIR
Ipak, svih tih godina, pred svaki Božić i pred svaki rođendan, dobivala je čestitke od Davida, koje je morala kriti od Domagoja. To je bila jedina spona s nekim drugačijim, ljepšim životom, kojim je mogla živjeti da je nekim slučajem u presudnom trenutku drugačije odlučila. Činilo mi se da je jedino te čestitke, ispisane krupnim muškim rukopisom, održavaju na životu.
Nekoliko dana poslije proslavljene dvadeset pete godišnjice braka Domagoj je umro od izljeva krvi u mozgu. Tugovala je Elizabeta, ali se i odmorila od svakodnevne vike i čestih batina. Vesna i Vladimir bili su pri kraju studija, Elizabeta se bližila mirovini, ali je još uvijek bila lijepa i njegovana, pogotovo sada kad modrice više nisu ružile njeno lijepo lice. Jednom prilikom sjedile smo čavrljajući uz kavu i ja sam je upitala zašto se ne javi Davidu. Slobodna je, u ovoj zemlji i tako nema nikoga osim svoje djece, koja su već odrasli ljudi, i moje obitelji. Sjetno se nasmiješila i rekla:
– E, moja Vesna, misliš li da je pošteno sad ga potražiti? Sada kad meni to odgovara? Uostalom, on sigurno ima svoju obitelj i o tome ne želim razmišljati.
Ipak, nisam mogla sjediti prekriženih ruku. U njenoj kući bila sam slobodna kao u svojoj pa sam pronašla svežanj Davidovih čestitki, na kojima je, kao vapaj, uredno ispisivao svoju adresu. Napisala sam mu nekoliko rečenica kojima sam ga obavijestila o novonastaloj situaciji. Nije prošlo ni tjedan dana, a on se pojavio i zaprosio ozarenu Elizabetu. Tih dana oni su, krijući to od svojih najbližih, otputovali u mali grad blizu Banjaluke it u, upražnjavali seanse u Duhovnom centru MANDALA, kod čuvenog bijelog maga Željka Dedića. To je, kako su se kasnije povjerili najbližim prijateljima, odredilo njihov put, njihovu ljubav i sreću, bez potresa koje su do tada preživljavali. Odatle su donijeli i rusku lutkicu, koja je postal njihova nezamjenljiva amjlija. Otputovali su u Englesku čim je ona sredila papire. Kad se na ovim prostorima zaratilo, oboje njene djece sklonilo se kod nje i Davida, zaposlili su se i ostali živjeti u blizini svoje majke i očuha.
Elizabeta i ja redovito razmjenjujemo mailove, često se čujemo telefonom, a moja imenjakinja Vesna navrati bar jednom godišnje.
I ona i Vladimir zasnovali su obitelji i samo ponekad, u šali, spomenu svoje plemićko porijeklo. Zahvalni su mi što se brinem o tome da Domagojev grob ne zaraste u korov.