Kada sam odlučio iz korijena promijeniti svoj život, shvatio sam da sam prevalio tridesetu i da dosad ništa nisam ostvario, osim što sam završio fakultet. Nisam bio oženjen ni stalno zaposlen, živio sam u roditeljskoj kući, njima na teret i nisam znao što bih sa sobom. Ovo 21. stoljeće nije mi donijelo baš ništa dobrog osim što sam, priznajem, uživao u zabavljanju s djevojkama, jedinome u čemu sam bio uspješan. Čak mi je i to već dosadilo jer sam za svaki izlazak morao “žicati” novac od mame. Uzalud su me roditelji molili i savjetovali da bar nastavim pokušavati pronaći posao jer sve što sam dotad činio nije dalo nikakve rezultate. Trudio se jesam, uostalom, čemu diploma elektrotehničkog fakulteta ako ne radim svoj posao? Međutim, u tatinom glasu osjećao sam optužujući ton, što me je ljutilo – zaboga, zar sam ja bio sretan što sam u tako ponižavajućoj situaciji?
Trajalo je to onoliko dugo koliko sam mogao podnositi, a onda mi je “pukao film”.
Odlučio sam ostaviti sve i započeti novi, drukčiji život. Međutim, postavljalo se pitanje kako to ostvariti. Kao i većina članova naše obitelji koji se nađu na muci, nazvao sam rođaka Marka, obiteljskog “stručnjaka za sve” koji je godinama živio u Francuskoj, i povjerio sam mu se.
– Dobro, sasvim mi je jasno da si u nezavidnoj situaciji, ali što zapravo želiš? – Marko me je pažljivo saslušao i, kao i obično, odmah prešao na stvar.
– Znaš kakva je situacija u Sloveniji, ako nemaš dobro zaleđe, istrunut ćeš čekajući posao pa sve da si tri fakulteta završio. Gade mi se i političari i politika, nema šanse da se ubacim bilo gdje i zaključio sam da bi najbolje bilo otići iz zemlje, bar ću se lakše domoći kakvog-takvog radnog mjesta. Znam da za početak moram raditi fizikalu, ali pretpostavljam da ću raditi za pristojne novce pa mi neće biti problem izdržati mjesec za mjesecom. Možeš li mi pomoći?
– Sve se može. Smislit ćemo nešto – obećao je Marko. – Za početak, u zemljama Zapadne Europe možeš boraviti do tri mjeseca bez problema, kao turist, a poslije ćemo vidjeti kako se možeš zadržati.
Znao sam da je mogućnost dobivanja legalnih papira ravna nuli. Posao i sve ostalo bilo je mnogo lakše osigurati jer je Marko bio spreman prihvatiti me i pomoći. Idućih mjeseci bavio sam se samo time. Odlazak u Francusku postao mi je opsesija, to mi se činilo kao spas, utočište od svih problema koji su me mučili. U međuvremenu sam postao pravi stručnjak za administrativna pitanja, ali rješenje je, kao i obično, ponudio Marko.
– Ako si baš odlučio krenuti ispočetka, nema ti druge nego oženiti se Francuskinjom i tako stećii državljanstvo. Trebaš samo prikupiti dovoljno novca, ja ću srediti ostalo. Pronaći ću ti djevojku koja će, u zamjenu za solidnu naknadu, prihvatiti udati se za tebe, samo administrativno, naravno. Uostalom, prvo razmisli o tome odgovara li ti uopće ovaj prijedlog …
Naravno da mi nije odgovaralo vjenčati se s djevojkom koju u životu nisam vidio i pritom joj platiti nezamislivu svotu na ime “bračnih okova”, kojih sam se, priznajem, iako nisu pravi, užasavao. Kad sam dobro razmislio o svemu, zaključio sam da mi je to jedini izlaz i ubrzo sam Marku javio da prihvaćam njegov plan.

ODLAZAK U FRANCUSKU
Dalje se sve odvijalo kao u snu. Rasprodao sam sve što sam imao i sve što se moglo prodati: automobil, motor pa čak i garderobu, a nešto novca dobio sam od roditelja. Podržali su me svojom teškim odricanjem prikupljenom ušteđevinom zato što su shvatili da sam ovoga puta baš “zagrizao” i da će odlazak na Zapad iz korijena promijeniti moj život. Bilo im je važno da “od mene konačno nešto bude”. U utrci za novcem i u sređivanju različitih dokumenata vrijeme mi je prolazilo brže nego ikada. Kad sam se osvijestio, već sam bio u Bordeauxu, u stanu svog rođaka Marka.
Dane do vjenčanja s nepoznatom djevojkom, koju je tek trebalo pronaći, provodio sam radeći na crno, na gradilištu na kojem su uglavnom bili zaposleni ljudi s naših prostora. Upisao sam tečaj francuskog jezika i nisam imao ni trenutka slobodnog vremena. Navečer sam bivao toliko umoran da bih legao i zaspao ni o čemu ne misleći. Ipak, ubrzo sam postao svjestan činjenice da ne mogu vječno stanovati kod Marka. On je imao svoj život i potrebe, koje sam ja svojom prisutnošću remetio.
– Bio si fer prema meni i nema smisla i dalje iskorištavati tvoje gostoprimstvo – kazao sam mu poslije mjesec dana boravka u njegovom stanu. – Potražit ću vlastiti smještaj …
– Polako, nema problema, ostani još malo. Uostalom, čini mi se da sam pronašao odgovarajuću kandidatkinju. Prvo ćeš se oženiti. Jednim udarcem ubit ćemo dvije muhe: Segolene traži podstanara, a to je dobro jer ćeš živjeti u njenom stanu poslije vjenčanja pa ako naiđu ovi iz imigracijskog, neće posumnjati u to da ste u braku. Ona je vrlo fina djevojka, a na udaju je prisiljena radi novca. Njezin brat, inače otac troje male djece, zapao je u dugove, a ona je spremna na sve da mu pomogne. Vidjet ćeš, zbilja je fina djevojka, pa ne bih te dao bilo kome.
– Nisam tako zamišljao svoju ženidbu, ali što je tu je – rekao sam pomirljivo.
– Ovo i onako nije pravo vjenčanje. Oženit ćemo mi tebe nekom našom pa ćemo se onda proveseliti. Strpi se malo, bit će sve u redu, vidjet ćeš. Kažu naši da si dobar radnik i, vidim, lijepo se snalaziš …
Kao da sam dobio vjetar u leđa. Jedino me je pomalo brinulo to vjenčanje, ali odlučio sam se na taj potez jer nije bilo drugog rješenja.
Na vjenčanju sam prvi put vidio Segolene. Priznajem da sam je zamišljao drugačije, u stvari zamišljao sam sve samo ne gracioznu, vitku ali snažnu djevojku prelijepe kože, krupnih tamnih očiju i egzotičnih crta lica, pritom vrlo mladu …
Upoznali smo se ispred matičnog ureda, bojažljivo mi je pružila ruku. Oči su joj bile ispunjene strahom, a njeno lice bilo je zgrčeno u bolnu grimasu.
Vjenčanje je obavljeno brzo, poslije toga razmijenili smo adrese, ali umiješao se energični Marko.
– Segolene, čuo sam da iznajmljuješ sobu, a Bojan ionako nema kamo … Pa eto, mogli biste se dogovoriti. Neće ti smetati, po cijeli dan radi, kod kuće je samo navečer, kad dođe prespavati … – Marko je počeo ostvarivati drugi dio svog plana.
Segolene me je zbunjeno gledala, a ja sam, čudeći se samome sebi, požurio podržati svog rođaka.
– Sa mnom nećeš imati problema – natucao sam francuski.
– Dobro, nazovite me u nedjelju pa ćemo vidjeti – blijedo se nasmiješila i, s podebelom kovertom koju sam joj pružio, odmaglila je niz ulicu.
Osjećao sam se odlično. Prvi put živim sam, prvi put brinem o sebi, prvi put zarađujem toliko da mogu čak i pomoći svojim roditeljima slanjem nešto novca.
Segolene i ja lako smo se dogovorili za najam, čak nisam tražio da prvo vidim sobu u kojoj ću živjeti, samo smo precizirali datum mog useljenja.

ŽIVOT POD ISTIM KROVOM
Bio sam već dva mjeseca u njenom stanu. Nismo se često viđali, a kad bismo se sreli u zajedničkim prostorijama i ona i ja spuštali smo pogled jer smo, tako mi se činilo, oboje bili svjesni naboja koji je strujao među nama od trenutka kad smo jedno drugom pružili ruku.
Jednog nedjeljnog jutra osmjelio sam se pozvati svoju zakonitu suprugu s kojom, naravno, nisam konzumirao brak, u svoju sobu pod izgovorom da pogleda kako sam je sredio, a trebao sam joj i platiti najam. Kupio sam nekoliko sitnica, televizor i kućno kino pa sam to zadovoljstvo morao podijeliti s nekime. Nisam imao pravu predodžbu o tome što zapravo želim učiniti u tom trenutku. Ona mi se jako dopadala i bio sam svjestan snažne želje za bliskošću s njom, koja je iz dana u dan rasla u meni.
Ušao sam u njezin dio stana zatekavši je sklupčanu na dvosjedu. Plakala je. Očigledno me nije odmah primijetila jer se, kad sam je oslovio, trgnula.
– Mogu li ti pomoći? – upitao sam.
– Hvala ti, ali … Riječ je o mojoj obitelji, moram ponešto raščistiti sama sa sobom. Sjeo sam na fotelju preko puta nje, zamišljeno je gledajući. Nisam znao kako je utješiti pa sam je pozvao na kavu.
– Ne mogu ovako uplakana i natečena među ljude – osmjehnula mi se kroz suze. Satima smo sjedili, pričao sam joj o svojim roditeljima, o svojoj zemlji i naveo sam je na to da i ona ispriča ponešto o sebi. Bila je iz mješovitog braka, rođena u Francuskoj, a roditelji su joj se razveli. Njezin je otac Alžirac i njegovo poimanje obitelji bilo je sasvim drugačije od majčinih stavova. Želio je da njegova obitelj bude na okupu, a majka Francuskinja ni sa svojim roditeljima nije bila u bliskoj vezi, ali je zato od vlastite djece zahtijevala maksimalnu pažnju. Osim toga, voljela je popiti … Uz sve to, njen brat ostao je bez posla, zadužio se podizanjem kredita i, kako mi je rekla, sve je palo na njena pleća.
– Nije to strašno. Što smo mi sve izdržali … – potom sam joj pričao o životu u zemlji opustošenoj ratom, o preživljavanju iz sata u sat jer je “iz dana u dan” bila nedostižna kategorija, kao i o dogodovštinama sa silnih mobilizacija na koje sam pozivan.
Od tog popodneva češće smo se viđali, žurio sam s posla kući da bih što duže bio u njenom društvu.
Bio sam svjestan činjenice da u meni rastu probuđeni osjećaji i hvatao sam se kako mi svako malo “treba nešto iz kuhinje” samo da bih progovorio riječ-dvije sa svojom stanodavkom i … suprugom, koja to nije uistinu bila, ali sam to sve više priželjkivao …
Nisam maštao o našem zbližavanju samo navečer kad bih legao, svjestan njene prisutnosti u susjednoj sobi, kad bi je čuo kako se kreće, trudeći se prepoznati svaki šum da bih pogodio što u tom trenutku radi, već sam mislio o njoj i preko dana, na gradilištu. Postao sam opsesivan. Nitko bolje od mene nije poznavao njene navike i raspored. Ništa mi to nije pomagalo, kao zbunjeni školarac nisam znao ni kako joj prići. Ranije mi kontakti s djevojkama nisu predstavljali problem, ali ovo je bilo nešto sasvim drugo. Ako u početku nisam najbolje shvaćao što mi se događa, s vremenom sam spoznao da je to nešto iznimno, nešto što dosad nisam iskusio.

RASPLAMSANI OSJEĆAJI
Dok sam jednog popodneva na gradilištu grozničavo smišljao način kako se približiti Segolene, okliznuo sam se i pao sa skele. Na sreću, nisam pao s velike visine pa sam samo uganuo nogu. Ipak, uganuće je izazvalo poveću oteklinu i bol pa sam cijeli tjedan morao mirovati u svom sobičku. Kad me je Marko predvečer dovezao, Segolene nije bila kod kuće. Izmoren bolom, ubrzo sam zaspao, ali tijekom noći budio sam se nekoliko puta. Trpio sam bol, a mučila me i žeđ pa sam na kraju, negdje pred jutro, odlučio pokušati domoći se kupaonice i čaše vode. Šepajući u mraku, sapleo sam se o stolić i on se uz tresak prevrnuo. Segolene je izletjela iz svoje sobe u spavaćici, bunovna i raščupana, upitavši me što se događa.
– Uganuo sam nogu – muklo sam prošaptao, ne prepoznajući vlastiti glas.
Svjetlost iz hodnika probijala se kroz njenu tanku spavaćicu i vidio sam obrise mladog, jedrog tijela ispod lagane tkanine. Sagnula se i pokušala mi pomoći uspraviti se. Zamirisala je zamamno. Posrnula je i pala na mene, a ja sam je čvrsto stisnuo u zagrljaj. Gledao sam je u oči osjetivši kako podrhtava u mojim rukama. Poljubio sam njezin vrat nježno, najnježnije što sam znao.
– Što je ovo? – provocirala me je. – Dosad me nisi primjećivao … – njezin baršunasti glas, napregnut od uzbuđenja, bio je glazba za moje uši i osjetio sam kako mi srce treperi.
– Vrlo si naivna, Segolene – šaputao sam između kratkih poljubaca, kojima sam obasuo njeno lice – ako misliš da te nisam primjećivao. Od prvog trenutka kad sam te ugledao na vjenčanju poželio sam te samo za sebe. Priznajem, strahovao sam dok sam razmišljao o tome koga mi je Marko namijenio za ženidbu, ali ti …Klizio sam usnama po njenom licu i vratu, tek ponekad dotičući njene meke, podatne usne, istovremeno je nježno mazeći rukama po vratu i grudima.
– Prestani – drhtala je u mojem naručju, ali kad sam zastao, nije se pokušala odmaknuti, već se privila uz mene još čvršće.
Sjedio sam na podu, a ona mi je bila u krilu, oslonjena na moju zdravu nogu. Mrsio sam joj kosu ne prestajući izgovarati njeno ime.
– Da prestanem? Zašto? Daj mi jedan jedini dobar razlog za to …
– Pa … – pokušavala je umiriti otežalo disanje dok sam joj svlačio spavaćicu preko ramena.
– Tek sam počeo, Segolene … – moji dlanovi počivali su na njenim čvrstim, bujnim grudima. – Neću prestati … Ne mogu … – ponavljao sam kao u transu.
Znao sam da nije ravnodušna, a kad sam ponovo spustio usne na njene, ništa mi više nije morala objašnjavati, shvatio sam da osjeća isto što i ja.
Ipak, nekako se prenula i odmaknula.
– Hajde, nazad u krevet! – s naporom se pokušavala pribrati. – Pomoći ću ti …
Pretvarao sam se da sam nemoćan. Oslonio sam se svom težinom na njeno rame i ona je, stenjući pod teretom mog tijela, zajedno sa mnom doteturala do mog kreveta. Spustio sam se na plahte i posegnuo rukom za njom, ali je ona uzmaknula, a potom i zatvorila vrata za sobom ostavivši me da se gušim u čežnji.
Jutro je donijelo otrežnjenje. Noga me je boljela, nisam znao kako će Segolene reagirati na sve ono što se dogodilo prethodne noći. Bilo bi eufemistično reći da sam se oneraspoložio. Zapravo, bio sam očajan.
Ipak, pokucala je na moja vrata i, kao da se ništa nije dogodilo, donijela mi je doručak.
– Ovdje imaš hrane za cijeli dan. Boca vode ti je pored kreveta, lezi i miruj – izbjegavala je pogledati me u oči.
Dan sam proveo maštajući o njoj, ali priznajem da sam pomalo strepio. Ipak, nijednom me nije pogledala u oči pa sam bio siguran da ni njoj nije svejedno. Ali … jednostavno nisam znao što dalje. Kao da se nekada veliki gradski zavodnik u meni pretvorio u uplašenog dečkića, uzdrhtalog poslije prvog poljupca … kao da nisam doživio bezbroj avantura poigravajući se sa ženama i njihovim osjećajima. Sve je to odjednom nestalo.

KONAČNO – MOJA
Idućih nekoliko dana Segolene mi je donosila hranu, sokove i voće. Pravila se da se ništa nije dogodilo izluđujući me time preko svake mjere.Jednog jutra nisam izdržao, ščepao sam je za zapešće i snažno privukao sebi, skliznula je u moje krilo, a onda sam zastao. Zapravo, želio sam da ona preuzme inicijativu, da mi pokaže da joj je stalo, htio sam da mi pripada i dušom i tijelom. Kao da je osjetila što mi treba, pritisnula je dlanove na moja naga prsa, polako klizeći drhtavim prstima po njima. Onda ju je strast savladala, zagrlila me je nudeći mi usne na poljubac. Kontrolirano sam je ljubio rasplamsavajući strast u oboma. Gricnula me je za usnu i nastavila me gristi po vratu i ramenima, nježno, tek da osjetim. U tom trenutku nestao je svaki trag moje samokontrole i počeo sam skidati odjeću s nje, a onda je oštar zvuk zaparao zrak. Potrajalo je dok nisam shvatio da zvoni telefon. Segolene se ukočila i nekoliko trenutaka ostala je mirno sjediti naslonjena na mene, a onda se otišla javiti. Nisam odmah razumio o čemu je riječ, ali shvatio sam da ona razgovara sa svojom majkom. Poslije nekoliko trenutaka, potpuno odjevena, stajala je u dovratku moje sobe.
– Mama je, kao i obično, dobila histerični napad. Moram otići, spavat ću noćas tamo. Poljubila me je u obraz, prisno, gotovo majčinski. Nikad me ranije nitko nije toliko usrećio. Sutradan je nazvala, pitala kako sam i rekla da njenoj majci nije dobro pa će i iduću noć provesti s njom. Shvatio sam da brine zbog mene i … bilo mi je drago. Ma što drago, pucao sam od sreće!
Dan sam proveo uz rječnik pokušavajući pronaći odgovarajuću jezičnu konstrukciju kojom ću joj prenijeti ono što osjećam. Doduše, na trenutke sam pokušavao misliti na nešto drugo, ali to mi je, kako je dan odmicao, bivalo sve teže. Zaspao sam kasno. Ne znam koliko sam spavao, ali znam da sam kroz san osjetio kako se privija uz moja leđa grleći me.
– Segolene … – promrmljao sam. Odjednom sam se razbudio, svjestan činjenice da je ona tu, da ne sanjam.
– Pssst … spavaj – šaputala je. Ostao sam nijem i nepomičan. Ne znam jesam li nakratko ponovo zaspao, ali kad sam postao svjestan onoga što se događa, znao sam da sam zaljubljen i da je nikada više neću pustiti. Polako sam se okrenuo prema njoj i, provukavši ruku ispod njenog tijela, snažno je privukao uza se.
– Segolene … – mrmljao sam kao opčinjen. Osjećao sam miris njene kože i poželio je ljubiti svuda po tijelu. Otkopčala mi je gumbe na pidžami i uronila glavu u moja prsa. Obasipala me je poljupcima od kojih mi se činilo da će mi srce iskočiti. Trenutak kasnije moje usne su se gladno obrušile na njene. Ipak, obuzdao sam se i bio sam nježan, nježniji nego što sam ikada pomislio da mogu biti.
Zaista, nikada ni prema kome nisam osjetio toliku nježnost. To je ljubav, sinulo mi je odjednom, to je ono što nikada dosad nisam spoznao.
– Segolene … je t’aime – šaputao sam u njenu kosu dok smo obamrli ležali jedno pored drugog.
Nisam je htio ispustiti iz zagrljaja. Godila mi je njena blizina dok osjećam kako treperi u mojem naručju i znao sam da je nikada neću pustiti. Mnogo kasnije rekla mi je da i ona voli mene, da je bila iznenađena neuobičajenom bliskošću koju je osjetila kad me je prvi put vidjela. Rekla mi je kako uz mene osjeća sigurnost i mir, da je ispunjavaju ljubav, strast i nježnost … Ne znam što smo sve te noći rekli jedno drugom ni dokad smo šaputali, ne znam ni koliko puta smo vodili ljubav, ali znam da je to bila noć koju ću pamtiti cijelog života.
Segolene i ja zajedno smo već dvadeset godina, imamo dvoje djece, volimo se isto kao u početku. Kao pravi muž i žena jer to uistinu i jesmo. Marko mi nije morao opet pomagati tražeći “neku našu”, učinio je više nego dovoljno.

POSJETA DUHOVNOM CENTRU MANDALA

Ipak, ono što sam prećutao u dosadašnjem dijelu ove ispovijesti je posjeta Duhovnom centru “Mandala” u malom mjestu kod Banjaluke, u Laktašima. Djeluje možda, nestvarno, ali ja sam, prilikom jedne od posjeta rodnom kraju, Kranju u mojoj Sloveniji, u trenutku kada sam shvatio da je Sagolene za mene, otišao u ovaj duhovni centar. Tu sam se podredio nestvarnom obredu i konačno, svakako zauvijek shvatio da sam na pravom životnom putu. Duhovni centar, psolije nekoliko sati, napustio sam srećam i zadovoljan a moje ideje, moje misli i želje, moje maštarije, postale su stavrnost. Zato je Mandala za mene od velikog značaja, jer je potvrdila i osnažila moj životni put.