Ležimo u travi, opušteni na proljetnom suncu uživamo jedno sa drugim. Rukom nježno prolazim kroz njegovu smeđu kosu dok me zelenkastim očima miluje pogledom punim zahvalnosti. U svakoj njegovoj riječi osjećam njegovu ljubav. Naša djeca nekoliko metara ispred nas igraju se loptom i veselo skakuću. Ni sada ne mogu shvatiti kako sam mogla svu ovu sreću dovesti u pitanje. Prolaze me neugodni trnci kada se sjetim koliko smo bili blizu ponora.
Nakon nekoliko mjeseci hodanja Nikola i ja odlučili smo se vjenčati. Bili smo mladi i zaljubljeni. Ja sam završila srednju ekonomsku školu, a on je bio pri kraju studija grafike i dizajna. Zaposlio se u dobrostojećoj firmi, dobili smo stan od mojih roditelja i naš život polako je počeo. Taman kad sam se htjela zaposliti kao sekretarica u jednom poduzeću, ostala sam u drugom stanju. Uskoro se rodio naš sin Rajko, a ubrzo nakon njega mezimica Lana. Prihvatila sam život domaćice i nikad nisam žalila što sam se mlada udala i što nisam stvarala karijeru. Ponekad mi je bilo teško kada Nikole nije bilo puno vremena kod kuće i kad bi radio po cijele dane, ali znala sam da imamo puno troškova i da drugačije ne bismo mogli normalno živjeti. Voljela sam biti supruga i majka i naizgled je sve bilo idealno.
Moja dvije godine starija sestra Irena oduvijek me je omalovažavala. Ismijavala je moj život i moje navike. Kad smo bile djevojke ja nisam puno izlazila i po cijele noći ostajala dugo vani, već sam voljela otići u kino ili na kolače s prijateljicama. Ona se uvijek modernije i izazovnije oblačila, moje “čedne” bluze i – prema njenom mišljenju – staromodan izgled. Uvijek me je nagovarala na bezobrazluk i buntovništvo, a ja sam bez obzira na nju cijenila roditelje i uvijek ih slušala u njihovim savjetima. Za razliku od nje, ja sam oduvijek voljela miran i staložen život. Ona je bila vječito u svađi s roditeljima, u svađi s bilo kakvim autoritetom te se ubrzo odselila od nas. Otišla je na studij u veliki grad i kad se nakon neuspješnog studiranja vratila u rodno mjesto, iznajmila je stančić, i ako je radila kao prodavačica u ekskluzivnom butiku, svaki je mjesec tražila od roditelja da joj plate stanarinu. Ponekad sam joj zavidjela na njenom divljem temperamentu i odvažnosti za buntovništvo, no kasnije sam shvatila da je njeno ponašanje samo dobar paravan za strah, nesigurnost i komplekse koji su se krili iza njega.
Prava istina bila je da je ona bila ljubomorna na mene, da je sve pokušavala da uništi moju stabilnost i sreću. I skoro joj je uspjelo. Bližio se Božić. Kao i svake godine Nikola i ja zajednički smo se dogovarali što ćemo kupiti djeci i što ću spremiti za veliki porodični ručak. Napravili bismo popis, on bi mi dao novac, a ja bih kupila dogovoreno. Odlučili smo Rajku kupiti dugo očekivani bicikl, a maloj Lani velikog plišanog medu. Htjeli smo i novu garnituru za dnevnu sobu. Uzela sam Lanu sa sobom i nas dvije krenule smo u kupovinu. Nakon što je izabrala najvećeg medu u prodavnici i što smo kupile ostale darove, krenule smo prema parkiranom autu. Kako je medo bio veći od Lane, to je bilo nemoguće.
Kad smo došle pred auto i dok sam ja tražila ključeve od auta u torbici, Lana je uperila prstić prema naprijed i rekla – Gle, mama, eno tate i tete Irene! Pogledala sam u pravcu njenog prstića i ostala zapanjena. Nikola i Irena išli su ulicom u smjeru prema nama i to zagrljeni! Dok je njegova ruka bila oko njezina struka, ona se odjevena u izazovnu suknjicu i bijelu bundicu stisnula uz njega. Nešto su pričali i smijali se te izgledali kao mladi zaljubljeni par koji jedva čeka da uskoči zajedno u krevet. Irena je oduvijek govorila da je Nikola dosadan tip i bezvezan muškarac.
Još prije našeg braka nagovarala me je da ga ostavim i nađem nekog zanimljivijeg muškarca. Bez obzira na njene primjedbe nikad me nije uspjela poljuljati u mojoj ljubavi prema njemu i on mi je bio najbolji na svijetu.
Trebalo mi je nekoliko sekundi da shvatim što vidim. Osjetila sam kako mi kapi znoja cure niz leđa. Došlo mi je da vrištim. Osjećala sam se kao da mi noževi paraju kožu. No otrijeznilo me je Lanino prisustvo. Znala sam da ona ne smije shvatiti ono što upravo gledamo. Čvrsto sam je prihvatila za ruku i rekla da se moramo sakriti jer tata ne smije vidjeti medu i ne smije znati da kupujemo darove i za njega i ostale, da ćemo pokvariti iznenađenje ako nas sada vidi. Ona je oduševljena to prihvatila i nas dvije smo se sakrile iza auta i čekale da njih dvoje prođu. Kad su prolazili osjetila sam onaj slatkasti i poznati Irenin parfem. Kako sam je mrzila! Grizle su me oči i srce je boljelo, ali moje dijete je bilo ondje. Pregrizla sam bol i otišle smo kući.
Kad smo stigle i raspremile kupljene darove, sjela sam za sto, zagledala se u jednu tačku i počela razmišljati.
Mržnja, uvrijeđenost, tuga i poniženje zavladale su mojim bićem. Prvi impuls koji se javio u meni bio je uzeti stvari i djecu i momentalno otići od Nikole svojim roditeljima. Onda sam počela razmišljati o novcu. Pa ja nemam niti jednog eura. Ne mogu se mrdnuti iz stana bez novca. Moji roditelji su u penziji koja je prilično niska i jedva pokriva njihove životne troškove, a kako bi onda tek pokrila troškove za mene i dvoje male djece. Osim toga, to je baš ono što Irena hoće! Hoće jednu svoju pobjedu i izabrala je ono najvažnije: moju porodicu. E ne dam se samo tako! Tako sam mislila dok se plan polako stvarao u mojoj glavi. Odlučila sam kako je ovo posljednji put da je moja sestra napravila budalu od mene.Posegla sam za savjet i pomoć, tragom oglasa u novinama i na portalima. Povjerovala sam da moju iznenadnu kompikaciju može raspetljati bijeli mag Željko Dedić iz Laktaša kod Banjaluke, u BiH. Priznajem, prije toga nikada nisam pomišljala na tako nešto ali svako, stjeran nerješivim problemima, svuda traži pomoć. Meni se posrećilo, mada sam se bojažljivo, dok mi je srce lupalo, odlučila da pozovem ovog divnog, ljubaznog čovjeka id a mu se povjerim. Nisam imala drugog izbora. Nisam gubila vrijeme nego otišla na zakazani termin već sljedećeg dana. Jednostavno sam pronašla njegov duhovni centar MANDALA, pored puta Gradiška – Banjaluka, rezervisala hotel na nekoliko dana, i započela terapije. To je u meni probudilo0 snažnu i prkosnu ličnost spremnu da se bori id a pobijedi u svakoj situaciji. Ljubav prema mužu kao da je nestala u trenutku. Ljutnja i gnjev zamijenili su sve ono lijepo što sam mu davala. Odlučila sam uzeti svoj život u svoje ruke. Prošli su Božić i Nova godina, proslavili smo sve to u krugu porodice, baš kao i svake godine. Na božićnom ručku bila je i Irena. Zaista nisam ništa primjećivala između njih. Njihovu pretjeranu šutnju tumačila sam kao skrivanje. Mrzila sam ih sve više.
Namjerno sam im davala neke zajedničke poslove oko spremanja ručka, ali Nikola je to vješto izbjegavao. Kako sam ih mrzila! Nema riječi koja može to opisati. Roditelji nisu ništa primjećivali. Prošli su praznici i ušli smo u novu godinu. Prema Nikoli sam bila hladna i suzdržana. Sve više mi se gadio. Ona je potpuno prestala dolaziti kod nas, a više nije ni zvala telefonom. Cijelo vrijeme ja sam šutjela i ni na pamet mi nije palo da upitam Nikolu bilo što, da mu kažem što sam vidjela i da mu dam priliku za objašnjenje.
Dani su prolazili i ja sam postajala sve spremnija za promjene. Preko oglasnika našla sam posao sekretarice u poduzeću koje se bavi prodajom nekretnina. Rekla sam Nikoli da počinjem raditi i on me je potpuno podržao. Dogovorili smo se da ćemo staviti Lanu u vrtić, a Rajka u školski boravak. Njegovo zadovoljstvo protumačila sam kao sreću zbog vlastite slobode. Sada će imati više vremena za sebe i svoju ljubavnicu. Moći će je dovoditi kući jer u stanu neće biti ni mene ni djece. Kako je tek negdje sretan! – tako sam mislila. Nije mi ni na pamet palo da je čovjek možda sretan zato što više neće samo on raditi i neće morati imati toliko prekovremenih sati da bismo si pokrili troškove. Nije mi ni na pamet palo da mu je drago što će sada imati ženu koja će osim porodice i kuće imati i vlastiti posao. Ipak, ništa ga nisam pitala i nastavila sam misliti po svome.
Na poslu je već na samom početku bilo odlično. Uz mlad i sposoban tim, dobru platu i normalno radno vrijeme sticala sam sve više iskustva. U početku sam radila isključivo sekretarske poslove, no s vremenom je moja pristojnost, komunikativnost i taktičnost bila sve više uočavana. Nakon prvog sklopljenog posla za prodaju poslovnog objekta, direktor mi je dao i novi zadatak. Nakon toga su me unaprijedili i počela sam uz redovnu plaću dobivati i proviziju. Uz poštovanje kolega i sve veću zaradu, počela sam sve više razmišljati o sebi. Shvatila sam da sam uspješna žena i da je još zaista malo vremena potrebno da mogu postati potpuno financijski neovisna o svome mužu. Nisam mu rekla za svoj napredak i zaradu, i dalje je mislio kako radim isključivo kao sekretarica te sam platu stavljala na zajednički račun. On bi uvijek rekao da uzmem jednu trećinu novca samo za sebe tako da kupim što želim, da ne radim samo za djecu i njega. To sam tumačila kao neko njegovo olakšavanje nečiste savjesti, a ni na kraj pameti mi nije bilo da je moj muž ponosan što radim i da želi da imam nešto novaca samo za sebe.
Kako je vrijeme prolazilo, postajali smo sve udaljeniji. Mržnju prema njemu sve je više zamjenjivala ravnodušnost, a ja sam najviše mislila na posao i novac. Bila sam spremna… Na poslu sam zamolila dvoje kolega da mi budu jamci, a oni su poznavajući moju poslovnu sposobnost odmah pristali. Otišla sam u banku i digla kredit za stan. Preko firme i uz neke kompenzacije kupila sam dvosobni stan u blizini svojih roditelja. Polako sam počela kupovati namještaj i malo po malo, opremila sam ga osnovnim stvarima. Jedno jutro čekala sam da Nikola ode na posao, javila u svoju firmu da neću doći te odvela djecu u školu i vrtić. Spakovala sam svoje i dječje stvari, uzela svoje omiljene predmete iz stana i polako preselila sve stvari u novi stan.
Srce mi se paralo dok sam to činila i prvi put nakon nekoliko mjeseci sažalila sam se nad Nikolom. Zadnjih nekoliko mjeseci prema njemu sam se ponašala kao da ga nema, potpuno ga zapostavljala i ignorirala. Sad će se vratiti u stan i zateći ga praznog. On vjerojatno ni ne sumnja da sam ih ja vidjela zajedno. Sigurno će pomisliti da sam našla drugog muškarca i da ga nikad nisam ni voljela; tako sam mislila. Što se drugih muškaraca tiče, nije mi ni na kraj pameti bilo petljati se s ikime. Voljela sam svoga muža, no on me je varao s vlastitom sestrom i ja sam zamrzila cijeli muški rod. Uzela sam papir i napisala:
“Nikola, ja te ostavljam. Razloga nema, jednostavno je tako. Nadam se kako shvaćaš da djeca kao maloljetnici trebaju biti sa mnom. Bit će kod mojih roditelja svaki vikend i ti tada možeš biti s njima.. Ako želiš, možeš ih voditi sa sobom i na more. Ako ti treba pismena rastava, sve ćemo se ljudski dogovoriti. Misli na našu djecu i nemoj se previše raspitivati o meni. Za njih ćeš ti uvijek biti najbolji i jedini tata na svijetu, a za mene prošlost. Pozdrav, Lidija.”
Kad sam završila s pisanjem, ruka mi se tresla i plakala sam nakon dugo vremena. Suze su samo tekle i ja sam se po prvi puta pitala radim li ispravno i jesam li možda ipak trebala pitati Nikolu da mi objasni i kaže sve sam u lice. Ipak sam zatvorila pismo i stavila mu ga u sandučić.
Djeca su polako i teško prihvatila da živimo bez tate i da su s njim samo preko vikenda. Svojim roditeljima rekla sam o čemu se radi, ali im nikada nisam rekla o kojoj se ženi radi. Znala sam da bi im to slomilo srce. Irenu sam pozvala k sebi jedan dan i otvoreno joj rekla da sam ih vidjela i da sve znam o njima. Rekla sam joj neka ništa ne govori roditeljima i neka mi ne dolazi u stan. Ona je rekla da se slaže sa svime i ni u jednom trenutku nije rekla da joj je žao. Potvrdila mi je sve što sam vidjela i bez isprike otišla iz stana. Pomislila sam da ona nije moja sestra, da je neki stranac i neprijatelj. Stvarno je više nisam nimalo voljela.
Prvi put Nikola me je nazvao prije ljeta i pitao me kratko kako sam i da se dogovorimo oko ljetovanja. On i djeca otišli su njegovima na more na tri sedmice. Nije me pitao zašto sam otišla, odakle mi stan, ništa me nije pitao. Tumačila sam to kao njegovu nezainteresiranost za mene i rezultat zajedničkog života s Irenom. Ponekad sam ih znala zamišljati kako strastveno vode ljubav i mučena gorkom ljubomorom bacala bih se na posao i zaboravljala bol. Vikende i ljeto bez djece iskoristila sam za usavršavanje poslovnog znanja. Pohađala sam razne seminare i predavanja, puno učila i upoznavala mnogo novih ljudi. Od domaćice, supruge i majke postala sam prava poslovna žena.
Koliko god mi je godio poslovni uspjeh, ponekad sam zaista znala biti usamljena. Razmišljala sam kako je Nikola morao zarađivati za sve nas i da mu sigurno nije bilo lako, ali da se nikada nije žalio. Razmišljala sam koliko sam puno vremena provodila uređivajući naš dom i kuhajući, a koliko smo malo imali zajedničkog vremena, koliko smo malo razgovarali. Uglavnom smo vodili površne razgovore vezane uz dom i djecu.
Snagu mi je u tome davala energija koju sa stekla u već pomenutom duhovnom centru MANDALA u BiH. Mnogo puta sam konsultovala bijelog maga i snažnog duhovnika koji mi je tačno, proročki ukazao na sve šta me očekuje i kako se u tome trebam ponašati.
Nikad Nikolu nisam pitala je li mu teško na poslu i je li bi bilo lakše živjeti da i ja radim. Ponekad bih osjetila kajanje i nostalgiju prema njemu, ali onda bih se sjetila onog prazničnog jutra, mene i Lane sakrivene iza auta i njih dvoje u zagrljaju. Nastavljala sam sve i dalje držati u sebi i raditi.
Došao je i sljedeći Božić. Nikola je želio djeci kupiti darove koje sami izaberu i poveo ih je u grad. Kad sam se vraćala sa seminara i sama sam odlučila malo prošetati gradom i kupiti poneku sitnicu svakome. Dok sam u glavi mislila o tome što sam čula na tome seminaru, digla sam glavu i ispred sebe ugledala Nikolu s djecom kako idu po ulici ruku punih zamotanih darova. Zaustavili smo se jedni pored drugih. Lana mi se razdragano bacila u naručje i sva uzbuđena mi govorila što joj je sve tatica kupio. Nakon dugo vremena što se Nikola i ja nismo vidjeli pažljivo sam digla glavu prema njemu. Sva sam se zacrvenila od šoka: ispred mene je stajao Nikola, prosijed i umoran, stariji za nekoliko godina. Imao je ljubazni osmijeh na licu, ali bio je tužan, mršav i jadan. Došlo mi je da mu se bacim oko vrata i da ga pitam kako je, je li mu nedostajem, u tom sam momentu bila spremna oprostiti mu sve! Rajko je prekinuo moje burne misli i osjećaje i upitao može li tata doći nama za Božić na ručak. Rekla sam da tata vjerojatno ima neke druge planove i da će se vidjeti kod bake na ručku. Oni su nastavili svojim smjerom, a ja sam otišla kući. Nakon dva sata zazvonio je telefon. Javio se Nikola.
– Lidija, ja sam. Htio sam ti reći da nemam nikakve druge planove za Božić i da bih rado došao kod tebe na ručak. Strašno bih volio s tobom i djecom provesti Božić, bez obzira na sve. Rekao je to vrlo hladno i mirno. Iz mene je odjednom bez kontrole buknula bujica riječi, baš kao vatra iz zmajevih usta.
– Bez obzira na sve?! Gade jedan! Da mi nećeš možda pod ruku dovesti vlastitu sestru?! Da je nećeš možda pred djecom grliti oko struka i držati je za ručicu?! Prokletniče, sav sam ti život dala i tako si mi vratio! I baš sam se ja morala udati za nevjernog čovjeka! Od svih žena na svijetu, baš si se morao spetljati s mojom sestrom!
Zašutjela sam i shvatila da je prekinuo razgovor. Sjela sam na kauč i gorko zaplakala. Sad kad sam mu sve rekla osjećala sam se kao prazna ljuštura. Nemir je napustio moju dušu i ja sam bila beskrajno tužna i prazna. To je kraj, pomislila sam. Nakon pola sata začulo se zvonce na vratima. Pomislivši da je to moja mama s djecom, automatski sam otvorila vrata bez gledanja na špijunku. U stan su uletjeli Nikola i Irena. Ona je bila hladna, a on ju je vukao za ruku i urlao na nju iz sveg glasa:
– Ajde, sada joj reci sve što si joj odavno trebala reći! Dosta je bilo laži! Sve joj reci!
Ja sam ih samo gledala, a ona je hladno promrmljala:
– Što da ti kažem, sestrice draga? Da je tvoj muž glupa dobričina? Pa ti valjda i sama poznaješ svoga muža. Nudila sam mu se takoreći na tanjuru, a on je uvijek pričao samo o tebi i djeci. Nikad nije bio sa mnom, eto. Je l’ to sve? Mogu li sad otići iz ovog jadnog stančića? – rekla je ravnodušno pogledavši Nikolu.
Nisam ni osjetila kad je moje tijelo poletjelo Nikoli u zagrljaj. Dok smo se grlili i punili jedno drugom usta poljupcima, Irena je izašla van. Bujica pitanja i odgovora letjela je iz mojih i njegovih usta. On je čitavo vrijeme mislio da sam ja našla nekog muškarca na poslu i nije htio mojoj sreći stajati na putu pa zato nije ni zvao ni dolazio. Za onaj dan u gradu kad smo ih Lana i ja vidjele rekao mi je da ju je jednostavno sreo u gradu dok je meni birao naušnice za dar, da se ona slučajno poskliznula i pala, pa je molila njegovu pomoć pri hodanju. Sve ostalo ja sam umislila, i one zaljubljene poglede i želju. Kad sam mu ispričala kako sam napredovala na poslu i kako dobro zarađujem, ponos je prštao iz njegovih očiju, a najsretniji je bio jer se konačno uvjerio da sam sve sama napravila, bez pomoći nekog drugog muškarca. Javila sam mami i tati da ; zadrže djecu nekoliko dana, uzeli smo par slobodnih dana na poslu i čitavo vrijeme provodili zajedno u razgovorima, maženju i nadoknađivanju propuštenog vremena. Vratili smo stvari u naš zajednički stan, a ovaj dali na iznajmljivanje. Obećali smo jedno drugome ubuduće razgovarati o svemu i nemati nikakve tajne i neodgovorena pitanja između sebe. Prisjetili smo se što smo davnih dana naučili na zaručničkom tečaju: ljudi koji žele imati zajednički život moraju svaki dan odvojiti barem dvadeset minuta na kvalitetan razgovor između sebe. Učimo se biti što otvoreniji jedan prema drugom i na glas pričati o svojim problemima, željama i očekivanjima.
Oboje radimo i zajednički brinemo o djeci i kući. Više nema strogo odvojenih mojih i njegovih poslova, sve radimo zajedno i u dogovoru. Najveća smo podrška jedno drugom. Više nikada neću sumnjati u njega niti ću stavljati svoj ponos ispred našeg života.