(Ovo je filmska priča stigla na adresu Duhovnog centra Mandala, koja se čita u dahu. To je dokaz da je istinita, doživljena i napisana duboko iz duše. (Željko Dedić, bijeli mag)
Najljepši poklon što sam ga dobila za svoj osamnaesti rođendan bila je avionska karta i poziv da dođem u posjete bratu u Belgiju. O tom sam putovanju maštala otkad je moj brat Zdravko otišao na rad u tu daleku zemlju, ali sam morala pričekati punoljetnost da mogu sama putovati.
Kad je prvi put, nakon dvije godine, došao kući, oženio se Borkom, djevojkom iz susjedstva za kojom se dečki iz našeg mjesta baš nisu otimali, jer je zbog kraće noge malo šepala. Takav je nedostatak djevojci u našoj provincijskoj sredini bio dovoljan razlog da ostane usidjelicom, i zato su svi bili začuđeni što je Zdravko baš nju odabrao za ženu.
– Kad živiš u stranom svijetu, moraš imati suprugu koja te neće iznevjeriti i u svemu te slušati, a Borka je upravo takva – objasnio je svoj izbor roditeljima kad su mu prigovarali da ženi djevojku koju nitko drugi nije htio. Moj brat nije ljubav ni spomenuo, a zašto je tražio ženu poput Borke, shvatila sam mnogo kasnije. Meni osobno je Borka bila vrlo draga, a ona je i mene voljela. Kad su odlazili nakon vjenčanja, sva u suzama, rekla mi je na rastanku:
– Znaš, Suzana, bila bih najsretnija da dođeš k nama kad završiš školu, jer se bojim da ću tamo biti usamljena.
Prošle su tako tri godine da brata i šogoricu nisam vidjela, jer oni nisu dolazili kući na godišnji odmor kako su to činili drugi naši sumještani zaposleni u inozemstvu. Kad mi je stigla putna karta i poziv za posjetu, bila sam sigurna da se o tome pobrinula Borka, a ja sam se radovala što ću vidjeti gdje i kako živi moj voljeni brat.
– Nemoj ostati dulje od mjesec dana! Pazi da ti se što ne dogodi i slušaj Zdravka i nevjestu – govorila je moja uplakana mama na rastanku, jer je to ipak bilo moje prvo putovanje, a još k tome u daleki svijet.
– Vratit će se naša Suzana i prije, jer joj tamo sigurno neće biti lijepo kao doma. Nedostajat će joj naša brda kakvih u Belgiji nema – tješio se moj otac Milan, uvjeren da je naš kraj najljepši na svijetu.
– Ostat ću dokle mi se bude sviđalo – rekla sam, i ne sluteći da je to moje putovanje odlazak bez skorog povratka.
U zračnoj me luci dočekala Borka, i čim smo sjele u taksi, objasnila mi da je Zdravko zauzet poslom, iako je to bilo subotnje poslijepodne.
– Nikad on nije slobodan! Ili je na poslu u tvornici ili negdje drugdje pa se viđamo najčešće samo u krevetu. Kao što sam i pretpostavljala, uvijek sama čamim u stanu jer mi Zdravko ne da da se zaposlim. Nemam ni prijateljica koje bi me posjećivale, osim što nam ponekad dođu njegovi poslovni partneri, a ja s njima nemam o čemu razgovarati – Borkine su mi riječi zvučale kao prigovor koji je brzo ublažila, govoreći: – Inače se ne mogu potužiti! Imamo svega i nikad ne oskudijevam u novcu pa mi i nije nužda raditi kao mnogim drugim ženama naših zemljaka.
Prvi dojmovi o gradu čijim se ulicama vješto probijao naš taksista, bili su zadivljujući. Moj su pogled posebno privlačile mnogobrojne trgovine, uređeni parkovi i predivne zgrade kakve još nikad nisam vidjela, a u stanu kamo smo ušli, osjećala sam se kao Alisa u zemlji čudesa. Zadivljena raskošnim namještajem i prostorom, a posebice opremom i veličinom kupaonice, sa zavišću sam pomislila na život moje šogorice, koja, eto, ipak nije zadovoljna svom ovom ljepotom koja je sa svih strana okružuje.
S večerom smo čekale Zdravka koji je došao oko deset sati, ispričavajući mi se što ga je posao spriječio da me dočeka.
– Znaš, sestro, ovdje ti je posao uvijek na prvom mjestu, pa poslovno druženje, a za ženu, rođake i prijatelje, koliko ti vremena preostaje. Upravo nam sutra na ručak dolazi jedan od mojih najboljih kompanjona, a vas dvije ćete se potruditi da ga dostojno ugostimo. Jesi li čula, Borka! Ti već znaš što naš Jerko voli…
– Znam! Za Jerka uvijek spremam domaću štrudlu od sira, roštilj i dalmatinsko vino – odgovorila je.
Nakon kratke informacije o prilikama kod kuće i zdravlju roditelja, Zdravko se povukao u dnevnu sobu gledati TV-program, a nas dvije smo nastavile razgovor do kasno u noć.
– Taj njegov kolega Jerko nam često dolazi. Dečko je iz Bosne, po zanimanju konobar, ali se uz to bavi svim i svačim. Uvijek je pun novaca. Kaže da će jednog dana otvoriti vlastiti restoran.
Nemoj ostati dulje od mjesec dana!
Kažeš, dečko? To znači da nije oženjen? – upitala sam, a da ni sama ne znam zašto.
– Oženjen nije, mada mu je već trideseta i zaista mu je vrijeme za ženidbu, a ti si upravo navršila osamnaestu – rekla je Borka, znakovito me pogledavši.
– Kakve to veze ima s mojim godinama? – upitala sam znatiželjno.
– Mislim da ima. Nedavno sam, ležeći u sobi pritvorenih vrata, prisluškivala razgovor njih dvojice. Samo, o tome, molim te nikome ni riječi – dodala je prilično zabrinuto. – Kad je Jerko rekao da će se uskoro ženiti, Zdravko ga je pitao za koju se to odlučio, a on je odgovorio: – Od ovih ovdje, niti za jednu, jer ih predobro poznajem. Želim poštenu curu, ali da je naša, poslušna kao što je tvoja Borka!
– E, u tome ti mogu pomoći! Imam ja sestru za udaju: pametna, lijepa, poštena i poslušna. Baš bih volio da postanemo rod. Uostalom, uskoro ćeš je upoznati jer nam dolazi u posjetu. Eto, tako da znaš zašto nam Jerko dolazi sutra na ručak i zašto ti je brat poslao putnu kartu!
Razmišljajući o našem razgovom, dugo nisam mogla zaspati od uzbuđenja zbog sutrašnjeg susreta koji će možda biti sudbonosan za oboje, ako se jedno drugom svidimo, pomislila sam prije nego sam usnula.
Za čitavo vrijeme spremanja ručka, Jerka nismo ni spomenule, a većinu sam poslova preuzela na sebe da zamijenim Borku zbog njezine trudnoće za koju sam tek doznala. Moj brat je čitavo dopodne spavao, pa se u kuhinji pojavio kad je već stol bio serviran za ručak, a iz pećnice nadirao miris štrudle koju sam ja pripremila.
– Nadam se da će moj gost biti oduševljen ručkom i kuharicom – rekao je kad se na ulaznim vratima čulo zvono.
Jerkovom sam pojavom bila doista ugodno iznenađena, jer je izgledao ljepše od svih mojih očekivanja, a ogromnim je buketom cvijeća pridobio sve moje simpatije već pri prvom susretu. I ponašanje mu je bilo uglađeno, mada je pretjerivao u pohvalama štrudli koju sam upravo ja bila pripremila.
– Da sam vas sreo negdje na ulici, nikad ne bih pomislio da je ovakva ljepotica sestra mog prijatelja koji o tome šuti – tobože uvrijeđeno, obratio se Zdravku koji se samo zadovoljno smješkao.
Jerko me obasuo komplimentima
Jerko se, jedući s vidnim apetitom, razmetao pričanjem o svojoj dobroj zaradi i stečenu imetku. – Svom starom sam otvorio gostionicu koja je uvijek puna, a moju ću kuću na Jadranu opremiti najluksuznijim namještajem još ove godine. Treba iskoristiti vrijeme kad ti poslovi dobro idu, je li tako, prijatelju? – obraćao se Zdravku.
– S obzirom da mi žena nije zaposlena, niti ja se ne mogu požaliti na svoj račun u banci, a za ulaganje u nekretnine čekam povoljan trenutak – pohvalio se i moj brat.
To se njihovo nadmetanje čulo i u kuhinju gdje smo nas dvije prale posuđe, pa se Borka osjećala sve nelagodnije i zato predložila da izađemo u grad na šetnju.
– Ma, kakva šetnja! Nas dvoje ćemo odmoriti, a ti prijatelju povedi Suzanu i pokaži joj naš grad – rekao je Zdravko dižući se od stola i ne pitajući me da li ja to želim. No ipak sam pošla bez protesta, iako bih radije prošetala s bratom i šogoricom. Budući da mi se Jerko na prvi pogled svidio, htjela sam od svojih nešto više doznati o njemu, a to sam mogla kroz razgovor u šetnji. No, kako je Zdravko predložio da idem s Jerkom, morala sam ga poslušati.
Moj se pratilac doista pažljivo ophodio prema meni i nastojao mi u svemu ugoditi. Nakon šetnje centrom grada odveo me u jedan od luksuznih restorana i naručivao jela za kakva ja nikad ni čula nisam, a niti me pitao nije želim li uopće jesti. No, nisam mu zamjerala na njegovom nastojanju da me iznenađuje. Moram reći da mi večera nije prijala, ali mu to nisam rekla da ga ne povrijedim.
– Sutra te vodim na izlet. Želim ti pokazati širu okolicu grada da vidiš kako i ovdje ima prirodnih ljepota kao i u našoj zemlji…
– Pa zar ti ne moraš na posao? – upitala sam, tek da prekinem njegovu bujicu riječi.
– O, ne, uzeo sam deset dana odmora da ti mogu praviti društvo – prešao je na bliski način oslovljavanja bez pitanja. – Jer, ti si sestra mog najboljeg prijatelja, a uz to smo i dobri kompanjoni.
– Razumijem da možete biti dobri prijatelji, ali kompanjoni? Mogu li znati u čemu ste to kompanjoni? – pitala sam.
Borki je poslušnost bila svetinja
– To su muški poslovi i nisu za ženske uši! – odgovorio je uz osmijeh kao da je izgovorio najuspjeliju šalu, a potom dodao: – Izgleda da ti nisi obična seoska cura kao Borka! Ona nikad ne postavlja takva pitanja svom Zdravku!
– Pa i nisam naivna baš kao Borka! Ipak sam završila višu upravnu, što znači da imam neko obrazovanje i da nisam neuka.
– Dobro, pustimo te bezvezne razgovore. Jesmo li se dogovorili za sutrašnji izlet? Doista želim da nam taj dan ostane u lijepom sjećanju, a tvom sam bratu već rekao kamo te sutra vodim.
Kad sam se noću vratila, moji su spavali, a brat je ujutro otišao na posao prije mog ustajanja pa sam o odlasku s Jerkom mogla samo Borku pitati, je li mi to pametno.
– Dapače, ako to želi Zdravko, kako ti dečko kaže, to trebaš poslušati. Njenim odgovorom i nisam bila iznenađena jer je njoj poslušnost bila najveća svetinja. Budući da sam se radovala tom izletu jer sam se ugodno osjećala pokraj Jerka koji mi se sviđao, ovo sam pitala reda radi.
Tog mi je dana bilo zanimljivo jer smo obišli jedno njihovo poznato izletište, a Jerko je usput obavio i neki posao. Tako mi je barem rekao nakon susreta s nekim ljudima u restoranu gdje smo ručali. I sljedećeg smo dana išli u jedan gradić, i kad smo bili u trgovačkom centru kupujući sitnice, isto je susreo dva svoja poznanika s kojima je ugovarao nekakav posao. Naravno da ja nisam propitivala o kakvim je poslovima bilo govora, jer me više i nije zanimalo čime se Jerko bavi.
I tog mi je dana bilo lijepo sve do povratka u naš grad kamo smo se vratili kasno u večer. Nakon vrludanja gradskim ulicama, Jerko je parkirao auto ispred jedne, meni nepoznate zgrade i uz osmijeh rekao da samo stigli.
– Ali to nije zgrada u kojoj stanuje moj brat! Ne bismo se više nigdje trebali zadržavati jer je kasno, pa te molim da me odvezeš k bratu.
– Samo ćemo popiti piće u mom stanu. Zar te ne zanima gdje živi čovjek s kojim se družiš čitave dane? Valjda se ne bojiš ući sa mnom u moj stan!? – tobože preneraženo je pitao.
– Naravno da se ne bojim – rekla sam izlazeći iz auta, iako sam se zapravo bojala, ne znajući njegove namjere. Moje su se bojazni, na žalost, obistinile. Čim smo ušli u njegov stan, navalio je na mene poput gladne zvijeri na plijen. Moje ga je opiranje samo još više uspaljivalo, da bi me na kraju nasilno obljubio strgnuvši mi odjeću na najgrublji način.
– Zašto sad cmizdriš, Suzana? Zar ti nije bilo lijepo kao i meni? – pokušavao me utješiti kad sam zaplakala šćućurena na krevetu. – Nisam vjerovao da si nevina pa sam bio malo grublji, misleći da izigravaš djevicu. Uostalom, to isto bi se dogodilo prve bračne noći, pa čemu gubiti vrijeme? Tad već posve smiren, obrazložio mi je značenje svojih riječi, kao da razgovara o običnijem poslu.
– Možemo se vjenčati kad god želiš, jer smo, eto, već prvi korak u brak upravo načinili. O svemu sam se već dogovorio s tvojim bratom koji mi je i predložio da te oženim dok te još nisam ni poznao! No, nakon svega ovoga sada i ja želim da se udaš za mene. Sviđaš mi se i nadam se da ćeš biti dobra žena – objašnjavao je.
U prvi tren nisam povjerovala Jerkovoj priči o dogovoru s mojim bratom, a onda sam se sjetila Borke i njenog prisluškivanja. Moj se brat uistinu promijenio u tom stranom svijetu, postao neki drugi čovjek od onog kojeg sam poznavala, proletjelo mi je glavom, pitajući se zašto mu je potreban moj brak s ovim čovjekom. Tog sam trenutka mrzila obojicu i poželjela se što prije vratiti svojim roditeljima, pobjeći što dalje od mjesta u kojem sam platila previsoku cijenu za svoju glupost i naivnost.
Da je Jerko imao samo malo strpljenja i pričekao još koji dan, vjerojatno bih mu pripala zaljubljena i sretna, ali na ovakav, silovit način, u meni je ubio svaki osjećaj ljubavi, a umjesto simpatije osjećala sam samo gađenje prema njemu. Tako sam razmišljala te noći, kad me nakon povratka s izleta opet nitko budan nije dočekao. Shvatila sam namjeru svog brata i odlučila izdržati još tjedan dana pa se vratiti kući. No, bilo je to lakše odlučiti nego i ostvariti, a da sve bude još gore, Borka je zbog nekih problema s trudnoćom završila u bolnici.
Zdravko je bio toliko uplašen zbog mogućeg spontanog pobačaja da mu se nisam usudila spomenuti svoju želju za odlaskom. Jerko je i dalje dolazio kao da je među nama sve u najboljem redu, a uz to me Borka molila da je ne ostavljam u najtežim trenucima, pa sam pristala da ću ostati sva tri mjeseca za koje sam vrijeme imala dozvolu boravka, a do tada će se mojoj nevjesti trudnoća stabilizirati.
Moj život kao loše režirani film
Moj se život počeo odvijati kao loše režirani film, jer me Jerko svojom upornošću uspio privoljeti na intimne odnose, a kad sam svojom nesmotrenošću zatrudnjela, uzmaka više nije bilo. Pristala sam na vjenčanje oko kojeg se moj brat zdušno angažirao. U najkraćem je roku nabavio sve potrebne dokumente i organizirao svadbu, a ja sam počela samu sebe uvjeravati da će na kraju sve dobro ispasti. Iako nije sve počelo kako sam priželjkivala, ipak ne smijem biti nezadovoljna ishodom kakvog bi željele mnoge djevojke kad im se nešto slično dogodi. Moj budući je zgodan muškarac, a dovoljno je imućan da se ne trebam bojati budućnosti, razmišljala sam uoči dana vjenčanja. Na svadbi su nam toliki poželjeli sreću u zajedničkom životu, da sam čak povjerovala kako će se barem djelić tih želja i ostvariti. S takvim sam nadanjima kročila u novi život.
No, moje su nade brzo bile potpuno pokopane. Čim su se gosti razišli, a nas dvoje ostali sami, moj je muž otkrio svoju najgoru manu – bolesnu ljubomoru.
– Ponašala si se kako to ne dolikuje poštenoj ženi. Smiješila si se svim onim ljigavcima što su ti dijelili komplimente o tvojoj ljepoti, poljubio te svatko tko je htio…
– Ali, Jerko, pa zar nije običaj da poljube mladenku kad joj čestitaju? – branila sam se.
– Kao prvo, nikad me ne prekidaj u govorenju, a što se običaja tiče, ja ih ne priznajem! Upamti da si sad moja žena i ponašat ćeš se kako ja želim! Zaboravi na laskanje muškaraca, jer tvoja ljepota može služiti samo meni! – bio je bijesan.
Dakle, on misli da sam ja njegovo vlasništvo, pomislih s jezom.
– Znam, Jerko, da sam tvoja žena, ali sam i čovjek! U braku smo valjda ravnopravni – nastojala sam svoje riječi ublažiti smiješkom, ali to kod njega nije prolazilo.
– I sama kažeš da si žena! U mom kraju žena je žena, ali nije čovjek što se odnosi samo na muškarca. Što se pak ravnopravnosti tiče, zaboravi! Da priznajem ravnopravnost oženio bih neku od ovih ovdje, a ne tebe! – urlao je kao da je poludio.
Što sam mogla odgovoriti svom suprugu, koji u stranom svijetu, na početku trećeg tisućljeća, priznaje jedino zakone i običaje svog zaostalog kraja? Preostala mi je jedino šutnja i povlađivanje, kao i stroga poslušnost, što je vrijedilo i za ženu mog brata.
Jerko je postajao sve arogantniji i bezobzirniji. U krevetu me uzimao prema svojim potrebama ne uvažavajući moje želje ili odbijanje. Novac mi je davao prema dnevnim potrebama za hranu, a sve ostale kupovine, smatrao je rasipanjem, pa nisam smjela kupiti niti najobičnije sandale ili trudničku haljinu.
Nećeš mi valjda roditi kćer?
Kući nije dolazio po čitave dane iako je u hotelu kao konobar radio osam sati, ali se nisam usudila otići niti k Borki u posjete, jer nikad nisam znala kad će se pojaviti kod kuće. Borka je u međuvremenu rodila djevojčicu kojoj se njen otac nije nimalo obradovao, a moj je suprug prokomentirao:
– Ta, nećeš mi valjda roditi kćer kao tvoja nevjesta svom Zdravku!
– Ne budi primitivan, Jerko! Kakvo sjeme zasiješ, takav plod i ubireš! – usudila sam se reći, ali i dobiti prvu pljusku od koje mi je zujalo u glavi nekoliko dana.
Nisam zaplakala, već ga samo nijemo gledala što ga je toliko iziritiralo da me još dva puta pljusnuo nešto blaže nego prvi put.
– Nemoj mi to više nikad učiniti! Ne zaboravi da batina ima dva kraja – izgovorila sam, susprežući suze.
– Hoćeš vidjeti kako izgledaju prave batine od kojih se i plače, a ne da svom mužu prijetiš! – nabrajajući sve moguće pogrdne riječi, tukao me drškom metlice po rukama i nogama, sve dok nisam zaplakala na sav glas. – Sad ćeš barem sjediti u kući dok ti modrice ne prođu, i nemoj se slučajno požaliti svojoj Borki! – naredio mi je i odjurio iz kuće.
Naravno da sam je nazvala, te joj ispričala svoj jad.
– Slušaj muža i učini što ti kaže pa te neće tući. I nikad ne pitaj gdje je bio i što je radio, jer ih to posebno ljuti – odgovorila mi je začuđujuće ravnodušno.
Dobro sam upamtila Borkin savjet pa svom mužu nisam prigovorila kad je unajmio kuću na periferiji grada, mjesec dana prije mog porođaja. Iako sam se već teško kretala, kuću sam sama sredila, zbog čega me čak i muž pohvalio.
Jednog zimskog prijepodneva moje razmišljanje o skorom porođaju, prekinula je zvonjava na vratima. Pismonoša mi je pružio preporučenu pošiljku za Jerka, zamolivši da je preuzmem i potpišem. Vidim, službena pošiljka sa suda iz domovine. Što bi to moglo biti, pitam se, obuzeta znatiželjom, ali i lošim predosjećajem. Prčkajući po omotnici, jednim se dijelom otvorila, a potom sam izvadila dopis na kojem je bila napisana presuda mom suprugu da je dužan plaćati alimentaciju za svog izvanbračnog sina, Branka.
Soba se zavrtjela oko mene pa sam sjela da se ne srušim. Tresla sam se kao u groznici, a hladan mi se znoj slijevao niz leđa. Odjednom sam osjetila jake bolove u trbuhu i križima.
Uspaničena od pomisli da ću roditi prije termina, nazvala sam hitnu pomoć koja me odvezla ravno u rodilište. Tog sam dana rodila sina koji je preživio zahvaljujući inkubatoru. Poslije podne je došao Jerko, nasmijan od sreće što je dobio sina, a meni, onako izmučenoj, obratio se u svom bezobraznom stilu: “Vidiš, ženo, ja dobivam samo sinove!” Nisam imala volje niti snage za bilo kakvu raspravu o prispjelom sudskom rješenju iz domovine, a on je svoje rekao.
Unatoč bratovoj i nevjestinoj posjeti, osjećala sam se posve samom. Njima se nisam htjela žaliti na svoju prokletu sudbinu, jer me ionako ne bi razumjeli. Budući su njih dvoje sreću mjerili veličinom sume na računu u banci, a znali su da Jerko neprestano zgrče novac, smatrali su me sretnicom što sam njegova žena.
Nakon povratka iz rodilišta, muža sam ignorirala, ne bih li ga kaznila za obmanu i prijevaru majke njegovog sina Dragana, kao i mene kojoj to nije priznao prije vjenčanja, a djetetu su tada bile dvije godine. Još sam ga više prezirala kad sam doznala da je majka tog djeteta, konobarica u gostionici njegovog oca u Bosni. Jadna djevojka nasjela “šarmeru”, razmišljala sam o njoj, sažalijevajući je kao i sebe.
Kad sam mu zaprijetila rastavom, hladno me pogledao.
– Ne dolazi u obzir!
Nisi li pred oltarom obećala da nas samo smrt može rastaviti?
Shvati to vrlo ozbilno, draga moja ženo!
Ipak je postao mnogo tolerantniji i dozvolio mi da dijete bude u jaslicama budući sam našla posao u turističkom predstavništvu. Tek zaposlena, sa svojim novčanim primanjima, počela sam se osjećati kao čovjek. Tog je ljeta umro moj otac pa sam majku dovela k sebi da ne živi sama, i da uz unuka lakše preboli gubitak muža.
Ljeta je provodio u kući na Jadranu
Gledajući kako se mali Igor i baka Kata lijepo slažu, činilo mi se da se djelić sreće uselio i u naš dom. Naš narušeni bračni odnos moj je suprug nadomjestio stalnom jurnjavom u poslovima, poznatima samo njemu i mom bratu. Često su skupa putovali, neprekidno se dogovarali, ostavljali jedan drugome poruke u koje nisam mogla proniknuti.
Zahvaljujući maminoj prisutnosti, imala sam vremena i za sebe. Više sam se družila s ljudima, odlazila u kino i kazalište, a povremeno bih se otisnula i na neko izletničko putovanje. Život mi je potekao nekom novom kolotečinom i nisam se previše umarala pitanjem daleke budućnosti, naviknuta da mirno prihvaćam sve što mi život donosi. Protekle su tako četiri mirne godine za koje je vrijeme Jerko osposobio svoje apartmane za prijem gostiju. Otada je ljeto provodio na Jadranu uzimajući neplaćeni godišnji odmor, a pomagala mu je jedna mlada žena koju mu je poslao njegov otac Rajko. Sve sam to doznala od svog brata koji je često odlazio Jerku u posjete praveći se da mu nije poznat naš odnos.
– Mora se priznati da ti je muž sposoban za svaki posao. Da ti je samo vidjeti kako je uredio apartmane za iznajmljivanje! Imat će novaca kao pljeve – divio se moj brat svom šogoru hvaleći njegovu umješnost.
– Da imam sinove kao on i ja bih više skrbio, a ovako, nemam za koga – namjerno je to rekao pred Borkom da je “ubode” na najosjetljivijem mjestu, zato što više nije mogla zanijeti pa više nije mogao očekivati sina. Za svoju kćerkicu Vesnu jedva je i mario, što sam mu ja najviše zamjerala i prigovarala.
Ljeto se bližilo kraju pa sam se nadala skorom povratku suncem opaljenog Jerka, a živci su mi postajali sve napetijima, da bi me dolazak mog brata, koji je tražio ključ od podruma, još više uznemirio.
– U podrumu sam bila samo jednom otkad smo doselili. Jerko mi je rekao da će taj prostor biti samo njegov i nikad više tamo nisam ušla, pa tako i ne znam gdje drži ključ te specijalne brave kakvu je stavio – rekla sam to najravnodušnije, dok se Zdravko preznojavao od muke.
– Reci mi, molim te, što će tebi ključ od našeg podruma? – pitala sam najnevinijim glasom makar sam osjećala da je na pomolu nekakva nevolja, što sam zaključila po unezvjerenom Zdravkovom ponašanju. Prvi put sam ga vidjela uplašenog i srditog na Jerka, na čiji je račun svašta izgovorio.
– Ako te baš zanima zašto trebam ključ, podsjetit ću te da smo nas dvojica kompanjoni u poslu pa je i roba zajednička.
– Vjerojatno je to roba velike vrijednosti kad je tako strogo čuvana – namjerno sam ga željela isprovocirati da progovori o čemu se radi.
– Ako misliš, sestro, da si pametnija od mene, prevarila si se! Ne ispovijedam se ni svojoj ženi pa neću ni sestri. Vodite brigu o kući i djeci, a ne o našim poslovima – rekao je ljutito na odlasku.
Te su večeri mog Jerka nazvala još dvojica muškarca, predstavljajući se poslovnim prijateljima, pitajući kad će se vratiti, a kako ja nisam znala, nisam im mogla niti odgovoriti. Najveće moje uznemirenje izazvalo je isto pitanje tih nepoznatih osoba: “Imate li ključ od podruma?” Bila sam uvjerena da se moj muž bavi nekim nedozvoljenim poslovima, pa se ne bih iznenadila da nam na vrata zakuca i policija. Kao da sam ih svojim zlogukim predviđanjem dozvala, došli su iste večeri i pitali gdje mi je suprug.
Dočekali su ih policajci s pištoljima
Na godišnjem je odmoru u domovini – odgovorila sam, začuđujuće posve mimo. – Budite ljubezni pa nam dozvolite da malo pregledamo tavan i podmm. Ako nema onog što tražimo, više vas nećemo smetati – rekao je glavni među njima, pa sam pretpostavljala da je to inspektor.
– Samo izvolite – pokazala sam im put prema tavanu.
Brzo su se vratili i rekli da je sve u redu. Zatim su prišli podrumu, osmotrili bravu i zamolili ključ. Morala sam im ponoviti priču što sam je ispričala i bratu.
– Vjemjemo vam, gospođo! Stoga moramo doći s nalogom za pretres, jer ćemo ukloniti bravu – govoreći, pomno me promatrao.
– Samo vi radite svoj posao! Raduje me što ću konačno i ja saznati što je to u našem podrumu – prokomentirala sam.
Visoki plavokosi atleta koji je vodio glavnu riječ prišao mi je bliže.
– Oprostite na indiskreciji, jesu li vaši bračni odnosi u redu? Njegovo mi se pitanje nije činilo umjesnim, pa sam odgovor prešutjela, mada je moj izraz lica govorio više od riječi.
Sve što se te noći dalje događalo, više je sličilo kriminalističkom filmu nego stvarnosti. Oko ponoći, dok sam još uvijek budna o svemu razmišljala, čula sam ulazak automobila u dvorište. Izvirivši kroz prozor, vidjela sam nepoznati kombi iz kojeg su izašla dva muškarca u kojima sam prepoznala svog brata i muža. Nisu progovorili ni riječi i trudili su se što tiše otključati podrum pokraj kojeg je stajao kombi. Upravo kad su počeli neke stvari unositi u auto, obasjala ih je jaka svjetlost, te su im prišla četiri muškarca s uperenim pištoljima.
Laknulo mi je kad sam primijetila da su dvojica u policijskim odorama, bojeći se da su to možda oni nepoznati što su me nazivali prošlog dana, raspitujući se za mog muža, pa da će se međusobno obračunati, kako to inače rade kriminalci. Više nisam ni sumnjala da moja dva “najdraža” muškarca pripadaju tom miljeu.
Pronađene stvari su bile očiti dokaz kakvim se “muškim” poslovima bavila uhvaćena grupa, od preprodaje ukradene robe do šverca automobila, a dokaz o tome su bile krivotvorene tablice koje su bile u podrumu. Noge su mi toliko klecale da sam jedva izašla na dvorište.
Konačno sam slobodna kao ptica
– Priđite, gospođo! Slobodno pogledajte skriveno blago iz vašeg podruma – pozvao me plavokosi inspektor.
– To si nam ti smjestila, gaduro prokleta – podvrisnuo je Jerko s lisicama na rukama.- Platit ćeš mi za svoju izdaju čim se ovih oslobodim! – prijetio mi je Jerko i ne sluteći da je jedan od nazočnih ljudi, prevoditelj za naš jezik.
Moj brat je šutio kao zaliven. Tek me na odlasku zamolio da javim njegovoj ženi što se dogodilo.
– Znala sam da će se to jednog dana dogoditi – rekla je Borka, pomirena sa sudbinom da joj se muž bavio prljavim poslovima i glavna joj je briga bila da nađe dobrog odvjetnika, ne pitajući za cijenu. Ja nisam željela ostati uz muža kriminalca. Podnijela sam zahtjev za rastavu braka, a s obzirom na pomoć socijalne službe, sudski je postupak rastave bio brzo okončan, pa sam se nakon godina provedenih uz Jerka osjećala slobodnom poput ptice. Preselila sam u drugi grad i zakoračila u novi život, ostavljajući iza sebe ružne uspomene koje ću nastojati što prije zaboraviti. Ponovno ću se sa svojim Igorom i njegovom bakom Katom, radovati svakom novom danu.