Mislio sam kako se ljubavlju može opravdati svaki postupak bez obzira imao on pozitivan ili negativan predznak. U ime i pod krinkom ljubavi činio sam nezamislive stvari. Zbog mnogih se danas kajem, zbog mnogih osjećam grižnju savjesti. U ime vlastite obrane mogu reći jedino kako sam bio marioneta u rukama vješte lutkarice koja je znala izabrati pravi trenutak kada će povući određeni končić. Bio sam slijep, zaljubljen, volio iz dubine srca. Velika ljubav obila mi se o glavu. Voljenoj ženi napokon sam uspio skinuti masku i iskreno joj pogledati u oči. Ondje nije bilo istine, ondje nije bilo suosjećanja, niti topline koja krasi svaku ljubav. Njezine su oči bile hladne, zle, iz njih je izbijala tek zavist, egoizam, prkos i pakost. Zgrozila me stvarnost, pljusnula snažnije od bilo kojeg udarca.

Već tada je nisam razumio ali sam joj, po običaju, uvijek davao za pravo. Njezina želja za mene je bila zapovijed. Da mi je rekla da se popnem na krov kuće i s njega skočim dolje, kao znak ljubavi prema njoj zasigurno bih i to učinio bez razmišljanja. Zbog nje su me zezali svi prijatelji, rodbina, pa čak i roditelji.

– Ta mala mu je zavrtjela glavom, ponaša se kao da nije moj sin. Sramim ga se – govorio je otac.

– Dragi, naš Tomislav zna što je prava ljubav i kako se treba ponašati pravi kavalir – majka mi je ponekad stala u obranu, ali kako su godine prolazile i ona je sve češće stajala na očevu stranu. Govorila mi je kako me Tamara ne voli, nego samo iskorištava za ostvarenje vlastitih ciljeva. Naravno, nisam slušao ni nju, niti koga drugog tko bi rekao jednu, jedinu riječ protiv moje voljene. Zbog prigovora koji su roditelji imali na Tamaru, često sam danima znao šutjeti od njih i ne progovoriti ni riječi. Tamari sam uvijek i sve iskreno povjeravao, pa tako i sve ono što bi drugi rekli protiv nje. Uvjeravala me kako su svi ljubomorni na njezin lijep izgled, izvrsne ocjene i uspjehe koje je imala na školskim natjecanjima.

Godine su prolazile. Odrastali smo ali ljubav prema njoj svakim je danom postajala sve snažnija u meni. Roditelji su bili očajni kad su uvidjeli kako me Tamara doslovno vrti oko malog prsta. Pokušali su me urazumjeti, ali sve je bilo uzalud. Njoj sam predao svoje srce, njoj govorio sve što me je tištalo i ležalo mi na srcu.

– Ne trebaš slušati svoje roditelje. Oni su mi zavidni što im kradem tvoju ljubav. Ne shvaćaju kako si ti mladić kojem je potrebna djevojka i koji ima vlastite potrebe. Ja ti mogu dati sve ono o čemu sanjaš – uhvatila bi me za ruku i tiho mi šaputala na uho. Od njezinog toplog daha i ruke rastao bi mi tlak. Volio sam i želio samo nju. Nikada nisam ni pogledao neku drugu djevojku.

– Ako tako misliš, zašto napokon ne pristaneš hodati sa mnom? Zašto ne ispuniš moje potrebe? – pitao sam je otvoreno.

– Da se tebe pitalo, ti bi kao trinaestogodišnjak spavao sa mnom. Ja nisam laka djevojka. Svaku pravu djevojku isplati se čekati. Ako me stvarno voliš kao što govoriš, čekat ćeš koliko bude potrebno.

– Čekat ću te cijeli život. Ne želiš li, ne moramo biti intimni, možemo samo svima dati do znanja da smo par. Poštovat ću te. Neću učiniti ništa što bi te povrijedilo – uporno sam joj ponavljao jedno te isto.

– Imamo tek sedamnaest godina, život je pred nama. Bit će vremena za ljubavne igrice. Sada se moramo posvetiti školi i školskim obvezama. I onako si stalno u mojoj blizini. Ako to ne želiš, odmaknut ću se od tebe – govorila je samouvjereno, a ja bih ponovno pristajao na sve što je željela samo kako bih joj barem bio blizu.

Pozvala me da joj budem pratitelj na maturalnoj zabavi. Za mene je to bilo jednako kao da je pristala da hodamo i budemo par. S puno radosti došao sam po nju i odveo je u hotel gdje se održavala zabava. Radost me naglo napustila kad sam shvatio kako je osim mene, na zabavu pozvala još jednog starijeg mladića iz naše ulice koji je već bio student. Cijelu večer provela je plešući s njime, a na mene se nije ni obazirala. On ju je otpratio kući, a ja sam ih potajno slijedio prepun tuge i jada. Vidio sam kako je ljubi i ona mu uzvraća poljupce. Srušio mi se cijeli svijet. Ta noć bila je samo prva među najgorim noćima koje sam zbog nje doživio. Već idućeg jutra uspjela me uvjeriti kako je silno žalosna što mi nije mogla posvetiti više vremena, jer je morala biti sa studentom kojeg su joj roditelji natrpali na vrat. Rekla je kako je on povučen, nema prijatelja i kako su njezini zahtijevali da ga ona malo izvede u društvo.

– A to što si se s njime ljubila ispred kuće, jesu li te i na to natjerali? – nisam izdržao da joj ne kažem.

Ne znam što si čuo ili vidio, ali uvjeravam te kako sve to nema nikakve veze s mojim osjećajima. Pozdravili smo se za laku noć i nije bilo ništa više. Da sam se željela ljubiti s drugim, zar bih tebe zvala na proslavu? Tomislave, samo ti si mi u srcu. Nas dvoje pripadamo jedno drugome iako ne hodamo. Ne moramo slijediti navike drugih ljudi, mi znamo što ćute naša srca. Ona kucaju jedno za drugo.

Naša ljubav ne može se mjeriti s ljubavlju naših vršnjaka. Oni su površni, a hormoni upravljaju njihovim životima. Kod nas je situacija drugačija. Naša ljubav nešto je najvrednije što možemo imati – lako me uvjerila po tko zna koji puta, a ja sam joj opet povjerovao.

U njezinoj blizini poput kockice leda na suncu topili su se svi moji argumenti, svi prigovori. Tamara je imala način kojim je zavladala mnome, baš kao što je uvijek znala i držati me na kratkom lancu.

Pomirite se s time da se mi volimo!

Ponekad bi mi, baš onako kako se to čini psima, dobacila pokoju kost, a potom ponovo činila što poželi. Najgore od svega bilo mi je kad sam se upisao na studij, a njezini roditelji nisu imali mogućnost plaćati joj školovanje u glavnom gradu. Nisam mogao zamisliti život bez nje. Išao sam toliko daleko i svoje roditelje preklinjao neka joj oni financijski pomognu. Naravno, nisu željeli ni čuti. Pomišljao sam kako bih trebao odustati od studija, ostati u našem malenom selu, potražiti bilo kakav posao i oženiti se voljenom ženom. Možda bih stvarno tako i učinio da me Tamara prihvatila kad sam je zaprosio. Na moju veliku žalost, glatko je odbila prosidbu.

– Jesi li lud? Pogledaj kakva je ova naša selendra, ne želim tu provesti ostatak života. Uzalud mi je bilo što sam bila najbolja učenica kad me roditelji ne mogu dalje školovati. Ja ću ostati ovdje, ali ti ne smiješ učiniti to isto. O tebi ovisi naša zajednička budućnost. Tvoji roditelji su bili inteligentniji od mojih, štedjeli su novac za tvoje obrazovanje. Ne odeš li na studij, razočarat ćeš i njih i mene – rekla mi je.

– Kako ću živjeti bez tebe? Neću moći podnijeti tu odvojenost – očajavao sam poput djeteta.

Dođi, dat ću ti nešto po čemu ćeš me pamtiti ondje u glavnom gradu – tada mi se po prvi puta podala kao žena. Svojim vrelim usnama i podatnim tijelom začarala me još više nego što sam ionako bio zaluđen. Pošao sam u grad samo njoj za ljubav i u želji da je ne razočaram. Odlazio sam na sva predavanja, na sve vježbe, marljivo učio. Tamarine usne bile su mi najbolja inspiracija.

Kad sam te godine pred božićne blagdane stigao kući, jedva sam dočekao krenuti u susjedstvo.

– Sine, kamo tako žurno? Nećeš li se najprije ispripovijedati sa svojim starcima? – upitao me otac.

– Idem k Tamari. Silno je želim vidjeti. Znate i sami koliko je volim – rekao sam s puno radosti u srcu.

– Tamara više ne živi u našem susjedstvu. Živi kod starog Špišića, dvije ulice dalje – objasnio mi je otac.

– Zašto živi kod njega? Nije mi o tome ništa pisala. Ovo je stvarno neobična vijest – iznenadio sam se.

– Dopisujete se? – majci je, valjda od zaprepaštenja, ispala na pod kuhinjska krpa koju je držala u ruci.

– Naravno da se dopisujemo. Dopisujemo se od onog dana kad sam otputovao u Zagreb. Tamara jedva čeka da me vidi.

– Da sam na tvome mjestu ne bih u to previše vjerovao – očeva boja glasa potpuno se promijenila.

– Znam, Tamara vam nikada nije bila draga, ali morat ćete se pomiriti da se nas dvoje volimo.

– Stari Špišić je stari dečko. Dva mjeseca s njime živi u divljem braku – ispalila je majka kao iz topa.

– To je laž. Tamara mi nikada ne bi učinila nešto takvo. Ona me voli – ponavljao sam kao papagaj.

– Ako te toliko voli, zašto ti nije pisala o tome? mama me nastavila strijeljati neugodnim pitanjima. Nisam znao što bih joj odgovorio ali sam po svaku cijenu branio voljenu ženu i njezinu čast. Umjesto da se dalje nastavim prepirati s njima, sjeo sam na bicikl i žurno se odvezao do Špišićeve kuće. Čim sam pozvonio, Tamara se pojavila na vratima. Odmah mi je potrčala u zagrljaj i čvrsto se stisnula uz mene.

– Napokon si došao, ne mogu ti reći koliko sam jedva čekala tvoj dolazak – govorila je dok me ljubila. Uzvraćao sam joj strasne poljupce ne mareći pri tome što se nalazim u kući drugog muškarca. Njega nisam vidio, niti sam razmišljao kako bi on reagirao kada bi me tu zatekao. Tamarine oči, usne, njezin miris, sve mi je to silno nedostajalo i samo sam čekao trenutak kad ću joj se ponovno potpuno približiti.

Uvukla me u unutrašnjost kuće, a potom smo vodili ljubav na podu u dnevnom boravku. Nakon što mi se opet podala, nisam ni pomislio da je mogla biti s drugim muškarcem, iako je sve ukazivalo upravo na to.

– Tamara, zašto živiš kod Špišića i zašto mi nisi pisala o tome? – otvoreno sam je upitao i čekao odgovor.

– Kako sam ti o tako strašnoj stvari mogla pisati? Sigurna sam, poludio bi da sam ti to javila. Roditelji su me izbacili iz kuće. Tjerali su me da se udam za sina njihovih prijatelja, ali ja sam odbila i rekla kako volim jedino tebe. Zbog ljubavi prema tebi su me izbacili.

Nisam imala kamo. Špišić me primio

Nisam imala kamo. Špišić me sreo uplakanu na ulici i ponudio mi pomoć. Što sam drugo mogla? Nisam imala kamo, a na ulici ne mogu živjeti – zaplakala je.

– Tvoji roditelji su užasni. Kako su tako nešto mogli učiniti svojoj kćeri? Zašto nisi otišla k mojima? – nije mi bilo jasno.

– Misliš li kako ih nisam preklinjala za pomoć? Odbili su me, nisu imali nimalo samilosti prema meni. Znaš i sam da me nikada nisu voljeli. Rekli su mi kako sam te nedostojna i da nikada neće dopustiti naše vjenčanje. Tomislave, reci mi, preklinjem te, što sam mogla nego prihvatiti Špišićevu pomoć? Pospremam mu i brinem se o kući, a on me zauzvrat uzdržava. Na poslu je, radi. Dovoljna mi je patnja koju proživljavam, ne treba mi još da me nakon svega i ti ispituješ zašto sam u ovoj kući – plakala je kao kišna godina.

Njezine suze boljele su me više od ičeg drugoga na svijetu. Čvrsto sam je zagrlio i vjerovao u svaku riječ koju je izrekla. Mrzio sam i svoje i njezine roditelje, proklinjao njihove lude glave i hladna srca. Slušao sam o teškom životu voljene žene, pitao se kako bih joj mogao pomoći. Kad je kući stigao Špišić, primio me kao dragog gosta, iako se nismo baš dobro poznavali. Zahvalio sam mu što je pomogao Tamari, a on je odgovorio kako nema potrebe zahvaljivati mu i kako bi to učinio svaki pošteni čovjek.
Špišiću, kad diplomiram i zaposlim se, ti ćeš biti prvi na redu kojem ću se odužiti za sve što si učinio za Tamaru – uvjeravao sam ga. Smijao se na moje riječi i rekao neka najprije završim studij i pobrinem se za sebe.

Tamara me ispratila van, a idućih dana redovito smo se nalazili i to uvijek kad je Špišić bio na poslu. Nisam u tome vidio nista loše. Mislio sam, dovoljno mu je što mu je Tamara u kući, ne moram mu još i ja smetati svojom nazočnošću kad je slobodan i treba malo mira u vlastitoj kući. Praznici su brzo prošli, a ja sam se ponovno morao vratiti u grad. Nikome ne mogu opisati koliko mi je to teško palo. Roditelji kao da su jedva čekali da odem i stalno me uvjeravali kako trebam zaboraviti promiskuitetnu Tamaru. Ni tada ih nisam slušao. Nastavio sam studirati i dopisivati se s voljenom ženom, samo što joj više pisma nisam slao na adresu njezinih roditelja, već na Špišićevu. Obzirom na cijelu situaciju, čudio sam se da su joj ih ranije roditelji i davali. Tamara mi je objasnila kako joj majka ima grižnju savjesti što su je izbacili i kako joj kradom donosi moja pisma kad oca nema kod kuće. Ni u to nisam posumnjao. Živio sam za praznike.

Kad sam upisao četvrtu godinu studija informatike, Tamara mi je u pismu javila promjenu adrese i to u susjedno selo. Pisala je kako je Špišiću dozlogrdilo da je uzdržava i to što ona ne može pronaći nikakav posao, te da ju je izbacio iz kuće. Sjeo sam na prvi autobus i odvezao se u maleno selo. Kad sam je ugledao, oči su mi se napunile suzama. Ponudio sam joj neka se doseli k meni u Zagreb.

– Stvarno bi me primio? Što će reći tvoji roditelji kad saznaju? Ubit će nas oboje – jadikovala je.

– Ne moraju saznati. Još mi je preostala samo ova godina. Potrudit ću se, dati sve ispite u roku, a potom ćemo se vjenčati. Kad nađem posao, oni mi neće moći zapovijedati. Neće imati razloga posumnjati kako živiš sa mnom, bit ćemo oprezni. Svakog mi mjeseca plaćaju stan i daju novac, podijelit ćemo kako budemo mogli. Gdje ima za mene, bit će i za tebe. Ne bi mi bilo ništa draže nego živjeti s tobom.

Dosta mi je da se prema tebi svi odnose kao da si lopta i šutiraju te kamo žele. Dosta je bilo toga! – ponio sam se odlučno, želio sam biti pravi muškarac. S radošću je prihvatila moj prijedlog. Žurno se spakirala, čak nije dopustila da čekamo čovjeka kod kojeg je živjela, niti da mu zahvalim što joj je pomogao.

Tvoj me otac pokušao silovati!

0tišli smo na vlak i zajedno stigli u moj unajmljeni stan. Svidjelo joj se kad je vidjela gdje boravim kad nisam na fakultetu. Cvrkutala je radosno poput malene ptičice, pospremala, kuhala, ljubila me i činila se sretnom.

Ništa mi više nije trebalo. Buditi se uz nju, dirati je i voljeti ionako je bilo jedino što sam želio. Živjeli smo skromno i u ljubavi, barem sam ja tako vjerovao sve dok je jednog dana nisam našao u krevetu s prvim susjedom.

Bio sam izvan sebe, lud od očaja i razočarenja. Nekoliko dana nismo progovorili ni riječi, a onda mi se ispričala i preklinjala neka joj oprostim jer je to učinila u trenutku slabosti. Govorila je kako ljudi koji vole znaju praštati. Volio sam je i ponovno joj oprostio. Kad sam diplomirao, unatoč svemu što je bilo iza nas, ponovno sam je zaprosio. Tamara je napokon pristala postati mi ženom. Roditelji su bili očajni, odgovarali su me od toga, ali nisam se obazirao na njihove savjete. Postala mi je suprugom.

Teško sam pronašao posao, a za to vrijeme doslovno smo krpali kraj s krajem. Tamara je počela sve više prigovarati. Stalno je bila nezadovoljna i govorila kako je očekivala puno više od života.

– Možda bi trebala pronaći posao. Bilo bi nam lakše kada bismo imali dvije plaće u kući – odvratio sam.

– Kakav si ti muškarac? Zašto si se obrazovao kad nisi u stanju ni ženu uzdržavati? Mislila sam kako me voliš i kako ćeš učiniti sve da bi me usrećio. Što si mi ponudio? Što sam dobila od tebe? – pitala me.

– Dao sam ti sve što imam, na žalost to nije puno. Mladi smo, život je pred nama, zaradit ćemo – uvjeravao sam i nju i sebe. Međutim, vrijeme je prolazilo, ali nekako nam s vremenom nije išlo na bolje. Jedne večeri kad sam došao kući nakon posla, zatekao sam je kako leži na trosjedu. Bila je sva izgrebena, izranjavana, tiho je jecala. Srce mi se stegnulo. Zabrinuto sam joj prišao i pitao što se dogodilo.

– Tomislave, više ne mogu ovako. Tvoji roditelji su užasni. Ovo mi je učinio tvoj otac – rekla je.

– Molim? Moj otac? – bio sam izvan sebe od čuđenja, ali i neopisivog bijesa koji me odjednom obuzeo.

– Da. Danas je opet došao u naš stan. Nisam te htjela uzrujavati, stoga sam ti prešućivala istinu. Na žalost, više ne mogu šutjeti. Tvoj otac je prevršio svaku mjeru. Danas me je pokušao silovati. On često dolazi k nama i redovito pravi cirkuse. Puštala sam ga u stan jer sam vjerovala kako je napokon shvatio da smo nas dvoje obitelj i da nas nitko ne može razdvojiti. Danas mi je priznao istinu. Rekao je da je godinama zaljubljen u mene i zato nije htio da se nas dvoje uzmemo. Kad sam se zgrozila nad svime što mi je rekao, pokušao me uzeti na silu. Stalno mi je ponavljao koliko me voli i kako ne može bez mene. Preklinjao me neka te ostavim, a on će ostaviti tvoju majku. Rekao je, može mi ponuditi puno više od tebe. Molila sam ga neka nas ostavi na miru, ali nije htio. Kad sam mu pokazala vrata, postao je poput divlje životinje. Pogledaj što mi je učinio govorila je kroz suze i ustala s trosjeda kako bih je mogao dobro promotriti.

I to sam joj povjerovao, progutao sam priču kao od šale. Namjeravao sam odmah otići k ocu i razbiti mu zube, pokazati mu kako ću uvijek braniti svoju Tamaru. Supruga me, nakon drame koju je izvela, nastojala smiriti.

– Tako ne bi postigao ništa. Tvoj bi se otac ponovno vratio kad ti ne budeš kod kuće i maltretirao me. Donijela sam odluku. Znam, neće ti se svidjeti ali to je jedino rješenje. Tužit ću tvog oca – rekla mi je.

– Imaš pravo. Mora odgovarati za svoje postupke. Pomoći ću ti koliko budem mogao – podržao sam je.

– Bude li bilo potrebno, hoćeš li svjedočiti u moju korist? – pitala me dok se mazno privijala uz mene.

Naravno, učinit ću sve kako bih ti pomogao i spasio nas oboje od starog pohotnika – odgovorio sam joj.

I tako je Tamara uzela advokata i pokrenula tužbeni postupak protiv mog oca. Kad je otac dobio poziv na sudsko ročište, nazvao me i pitao što se to događa i zašto ga Tamara tuži. Ništa mu nije bilo jasno.

– Matori jarče, kako se samo usuđuješ nazvati me? Srami se! Rođenom sinu si želio preoteti ženu. Kakav si ti čovjek? Sad mi je puno jasnije zašto si se oduvijek protivio našoj vezi i vjenčanju. Nisi mogao skinuti pogled s moje voljene, želio si je za sebe. Jadna majka s tobom. Da je pametna, ostavila bi te i pobjegla glavom bez obzira. Sramim se što si mi otac! Zaboravi da imaš sina, odričem se takvog roditelja!

Nikada me više nemoj zvati, niti dolaziti na moj prag. Zateknem li te blizu svoje žene, čuvaj me se – sasuo sam mu sve.

– Tomislave, kakve su ovo nebuloze? O čemu ti pričaš? Jesi li pijan? Drogiraš li se? – očev glas zazvučao mi je neobično, zabezeknuto.

– Platit ćeš za sve što si nam učinio, za sve Tamarine suze – nastavio sam mu se prijetiti najružnijim riječima. Otac me uvjeravao kako ništa od svega što sam spomenuo nije istina, ali uzalud. Nisam mu povjerovao. Bio sam siguran kako se samo želi izvući jer je svjestan koliko je pogriješio.

Obzirom da sam bio poslovno odsutan, nisam bio na prvoj sudskoj raspravi. O tome što se ondje događalo znao sam samo na osnovu onoga što mi je Tamara rekla, a to nije bilo ništa dobroga, ni lijepoga. Rekla mi je za kada je zakazana druga rasprava, te me obavijestila kako će me posjetiti njezin odvjetnik koji želi da budem svjedok na sudu. Pitao sam je što to konkretno treba značiti. Odmah mi je sve pojasnila:

– Reći ćeš kako si došao kući s posla i zatekao oca na meni. Plakala sam i jaukala, otimala se dok me on pokušavao uzeti na silu.

Kad to sudac čuje, tvom ocu neće pomoći ni najbolji odvjetnici na svijetu – rekla je.

– Tamara, ali to je laž. Kako ću svjedočiti lažno? Ja nisam vidio događaj koji si mi opisala.

– Zar je važno što nisi vidio? Ne vjeruješ mi? Misliš kako bih mogla izmisliti ovako strašnu priču? – snebivala se.

– Vjerujem ti, o tome nema govora, ali ne mogu svjedočiti o nečemu što nisam vidio. Nisam glumac, ne znam lagati, a odvjetnici i sudac odmah će po meni shvatiti kako ne govorim istinu. Moje svjedočanstvo moglo bi ti više štetiti nego koristiti. Želim da sve bude pravedno i nema potrebe za laganjem uvjeravao sam je.

– Kako si samo smiješan! Mogla sam i misliti da ćeš biti na strani svog dragog tatice. Uvijek si se prepirao s njime, a sad kada te jednom trebam i molim da mi pomogneš, ti staješ na očevu stranu. Možda bi bilo najbolje da odvjetnika odmah zamolim neka pokrene i brakorazvodnu parnicu. Što će mi muž koji sumnja u istinitost mojih riječi i brani oca koji me htio silovati?! – opet je napravila pravu dramu. I, ja sam opet nasjeo na njezine suze. Iako se sve u meni bunilo protiv lažnog svjedočenja, ipak sam pristao učiniti upravo onako kao što je Tamara željela. Kakva sam budala samo bio…

Čak i kada bih živio tisuću godina, nikada ne bih mogao zaboraviti očev pogled kada sam u sudnici sjeo na mjesto svjedoka. Tamarin advokat smislio je pitanja, polako ih postavljao i svakim me ranio u srce. Ipak, sve sam slagao.

– “Kad sam toga dana stigao kući s posla, još dok sam otvarao ulazna vrata stana, začuo sam zapomaganje. Žurno sam odbacio svoje stvari i potrčao prema mjestu odakle sam čuo suprugino zapomaganje. Ugledao sam očevo snažno tijelo kojim je pritisnuo tijelo moje supruge. Tukao ju je, govorio joj ružne riječi i pokušavao je silovati. Ona se otimala, preklinjala neka je pusti na miru. Ja sam ih razdvojio i izbacio oca van. želio sam suprugu odvesti u bolnicu, ali ona nije htjela. Znala je da bi liječnici ispitivali što se dogodilo, a zbog svega je osjećala silnu sramotu. Da je nije ponovno gnjavio, nikada se ne bi odlučila za tužbu. Nas dvoje trebamo imati svoj mir i želimo se pod svaku cijenu riješiti mog oca napasnika” – lagao sam sve ono što mi je sastavio i savjetovao Tamarin odvjetnik.

Kad sam pogledao nju, ona mi se sretno osmjehivala, a u očima joj je blistao neopisiv sjaj. Za razliku od njezinih, u očima moga oca nestalo je života.

Zgroženo je slušao svaku optužbu koju sam glasno izrekao protiv njega. Majka je sjedila iza njega i nije prestajala plakati. Saslušani su i moj otac i Tamara. Njihovi iskazi bili su u totalnoj suprotnosti.

Otac je tvrdio kako Tamara laže, uvjeravao suca kako nikada ne bi počinio nešto tako i da nikada ni nije bio u našem stanu, te da ni ne zna gdje se on nalazi. Opisao je sve što mi se tijekom života događalo vezano uz Tamaru, uvjeravao kako ne može razumjeti zašto ga optužujemo tim silnim lažima. Tamara je također bila rječita pri saslušanju, a na kraju se pokazalo – i uvjerljivija. Otac je dobio kaznu primjerenu navodno učinjenom nedjelu. Tamara je nakon svega bila mirna i zadovoljna, ali ja sam bio očajan. Ponovno sam je uhvatio u preljubu.

Moja čaša strpljenja se prelila. Lažno svjedočanstvo protiv oca na koje me nagovorila i njezino užasno ponašanje napokon mi je postalo puno jasnije. Shvatio sam kako joj cijelog života samo nastojim ugoditi i kako sam cijeli svoj život podredio njezinim potrebama. Svega mi je bilo dosta. Rastali smo se na moj zahtjev. Tamara se iz mog stana preselila u susjedov i postala mu ljubavnicom. Često sam ih čuo kako se prepiru ali to me više nije diralo u srce. Pronašao sam stan na drugom kraju grada i napustio zgradu u kojoj sam živo više od deset godina. Tamaru i sve vezano uz nju ostavio sam iza sebe.

Trebalo mi je više od dvije godine da skupim hrabrosti, odvažim se otići na selo i pokucam na vrata očeve kuće. Kad sam ugledao majčino izborano lice i potpuno sijede kose, srce mi je mislilo iskočiti iz grudi. Znao sam, tome sam glavni razloga ja i moje proklete laži. Ničice sam pao na koljena.

– Majko, možeš li mi oprostiti? Lagao sam. Bio sam pod Tamarinom vlašću, opčinjen željom da joj ugodim. Napokon sam shvatio tko je ona. Kajat ću se ostatak života zbog zla kojeg sam vam nanio.

Sine, voljeni moj sine, napokon si se opametio – zaplakala je, spustila se na koljena pored mene i snažno me zagrlila. Dugo smo plakali, a ja nisam pronalazio riječi kojima bih mogao iskazati kolika mi je grižnja savjesti. Otac nije bio kod kuće kad sam stigao, ali čim me je ugledao, pao mi je u zagrljaj. Rekao mi je kako mi je oprostio sve optužbe još onog trenutka kad sam ga u sudnici optuživao. Poput majke, i on je bio sretan što sam napokon progledao. Lažno svjedočanstvo me uništilo, ali ipak sam imao snage preklinjati oprost. Roditeljska ljubav je beskrajna i sretan sam što sam konačno shvatio.

Od tog dana, život mi se napokon promijenio. Drugim očima promatram svijet, a i ljudi mene. Upoznao sam dragu ženu. I ona je rastavljena, imamo puno zajedničkih interesa. Upoznao sam je s roditeljima, a za razliku od netrpeljivosti prema Tamari, prema njoj iskazuju velike simpatije i poštovanje. Vjerujem, uz nju ću upoznati pravu ljubav ali ipak nikamo ne želim hitati.

Jednom sam bio opčinjen ženom i više nikada si to neću dopustiti. Vrijeme koje će doći, pokazat će jesmo li jedno za drugo. Najvažnije od svega mi je da su roditelji uz mene i da me podržavaju. Njima dugujem sve što je dobro u mome životu.

Odgovor,

dragi Tomislave, velike ljubavi veoma lako i neočekivano mogu se pretvoriti u velike prevare. Toga uvijek moraš biti svjestan. Od ljubavi do mržnje nije dugačak put. Zato se nameće logično pitanje, kako problem odnosno nepovjerenje prepoznati i kako se u toj situaciji, prvenstveno bortiti sa samim sobom. Moj jednostavak savjet su ruske lutkice, simbol kulture velike zemlje i duge tradicije koje sus e u ovakvim situacijama pokazale veoma efikasnim. Takođe, od nedavno, u mom duhovnom centru MANDALA postoji metod kojim se ovaj i ovakvi problemi mogu riješiti ili ublažiti do neprepoznatljivosti.