Sve je počelo onoga dana kad me Olja pozvala na proslavu svog rođendana u jedan klub u kojem se oduvijek okupljala mladež, iskreno je priznala Vera iz Karlovca u Hrvatskoj, zgodna mlada žena koju stalno prate intrige.

Tome je sama doprinijela jer je za to uvijek davala povoda ispisujući stranice svoje životne ispovijesti. Ovo je rijetka prilika, napisala je, u kojoj je ispričala, ama baš sve. Na povratku iz pravničkog ureda u kojem radim nekoliko godina, razmišljala sam o tome kako je ovaj poziv došao u pravi čas. Već se neko vrijeme gušim u svojoj svakodnevici u kojoj pokušavam biti dobra majka, supruga, kći, prijateljica, susjeda, poslovna žena. Uspijevala sam, ali cijena za taj konvencionalni život uključivala je puno diplomatije, samokontrole, odricanja. Čak smo Bojan, moj supruga i ja izgubili jedno drugo u toj utrci za vremenom i materijalnim. Život me pretvorio u drugu osobu, meni nepoznatu. Bila sam još tako mlada i željna svega, ponajviše uzavrelih emocija, ali za njih više nisam imala vremena. Od naših romantičnih udaja do danas nije prošlo puno vremena, no sve je sada izgledalo toliko drugačije. Obuzela me neka sjeta. Ali ni sjetna nisam mogla biti dugo, jer posao je čekao. Bojanu se ideja da u subotu izađemo u klub jako svidjela.

– Bićete u centru pažnje, to svakako – rekao je kroz smijeh.
– Samo ti pričaj, ali kad se odjenem i krenem, požalićeš što ne ideš sa mnom. Tako je i bilo. Kad sam izišla iz sobe, Bojan je buljio u mene.
– Zaboravio sam kako dobro izgledaš – rekao je sada vrlo ozbiljno. – I malo mi je lakše kad znam u koji klub idete, inače bih Janu odnio baki i pošao za vama kao čuvar.
– Danas momci vole starije tete … – našalila sam se nastojeći relativizovati taj njegov kompliment. Prišla sam mu i poljubila ga.
– Idem sada. Zovi ako se dogodi što nepredviđeno – mislila sam na našu trogodišnju djevojčicu. Čim sam zatvorila vrata stana, doslovce sam poletjela prema autu, kao da sam što prije htjela pobjeći daleko od svog sadašnjeg života. Čim smo se srele, moje prijateljice i ja, u jedan smo glas počele govoriti kako je ovo, ovaj izlazak, nešto najbolje što nam se posljednjih godina dogodilo. Potom smo jedna drugoj zavirile ispod proljetnih jakni i mantila i prokomentirale ono što smo odjenule. Potom smo pokušale razraditi plan: koja pije, koja vozi. Zaključile smo da je ovo naša veče i da se nećemo zamarati ograničenjima.
– Da dojam bude potpun, na povratku ćemo uzeti taksi, kao nekad. Ujutro neka muževi idu po auta – kazale smo. Veče je započela vrlo lijepo. Čim smo se smjestile u prostor koji smo rezervirale i naručile piće, pojurile smo na podij i zaplesale. Ta “djeca” isprva su nas samo promatrala, čak se razmaknula oko nas, ali kad smo im pokazale što sve znamo, postale smo dio njih. U jednom trenutku među hrpom mladih lica primijetila sam i jedno ozbiljno. Muškarac je stajao po strani i pogledom nadgledao cijeli prostor. Tu i tamo znao je upozoriti osoblje na nešto ili nekoga. Pogledavao je i nas pet prijateljica, ali ponajviše mene. Malo poslije, kada je zasvirala lagana muzika, samo mi je prišao i zaplesao sa mnom. Što reći? Zadrhtala sam od njegova stiska, od njegova tijela koje je čvrsto priljubio uz moje. Nisam se otimala. Naprotiv, prepustila sam se tom divnom osjećaju da sam još privlačna, da me netko primjećuje i želi. Konačno, da sam još uvijek živa.
– Ne čini to, Vera, – Tea me grubo povukla za ruku kad sam joj rekla da ću s tim tipom izići malo na zrak. – I ono maloprije bilo je previše – aludirala je na ples.
– Odrasla sam žena i znam što radim! – otrgnula sam joj se.
– Pijana si i ne znaš što radiš! On je vlasnik kluba i svaki dan smota jednu poput tebe – viknula je. – Želim samo malo ljubakanja, kao nekad.
– Ovo nije kao nekad. Udana si i imaš dijete. Stvarno si pijana – rekla je i okrenula se mahnuti Tini, našoj prijateljici, a ja sam iskoristila trenutak i nestala. Na izlazu me čekao vlasnik kluba. Svjež zrak malo mi je razbistrio um i sada sam i sama počela razmišljati o ispravnosti svoga postupka. No on me brzo povukao iza ugla, prislonio me na zid i ogradio svojim rukama koje su prolazile iznad mojih ramena i oslanjale se na zid. Među njima ostala je moja glava, a u meni iščekivanje. Ta situacija, malo alkohola, blizina tako zgodnog muškarca i njegovi komplimenti te osjećaj slobode potpuno me opilo.
– Cijelu veče ne mogu skinuti pogled s tebe – šapnuo mi je na uho.
Bio mi je tako blizu. Poželjela sam njegov poljubac i okrenula sam glavu prema njegovim usnama. Tada je uzeo moju glavu u svoje ruke i poljubio me meko, a opet posesivno i čvrsto. Sjećam se dobro tog trenutka, noge su mi zaklecale, a tijelo se streslo. Taj divni osjećaj nisam doživjela već godinama. U jednom trenutku naslonio se svom težinom na mene i posegnuo za mojom ionako kratkom suknjom. Pomislila sam kako trebam stati, a tada sam začula njegov šapat u svome uhu:
– Idemo otraga u moj ured – predložio je i ja sam kao drogirana samo kimnula glavom.
U taj čas sve su prekinule moje prijateljice. Jelena se čak izvikala na njega. Malo zatim strpale su me u auto i na Bojanovo iznenađenje dopremile kući.
– Nije popila puno, ali očito nema kondicije pa smo je odlučile isporučiti tebi – okrenule su sve na šalu.
– Žao mi je – počeo se ispričavati Bojan u moje ime. – Vi se vratite u klub, a nemam ništa protiv ni da nastavite zabavu kod nas. Bila sam jako ljuta zbog odluke mojih prijateljica da me odvezu kući, ali nisam reagovala. Instinktivno sam osjećala kako je pametnije glumiti da sam jako pijana.
– Ne brini se. Idemo svaka svojoj kući. Ovo je samo dokaz da nas je vrijeme pregazilo i da nam je mjesto za štednjakom – šalile su se i dalje. U nedjelju ujutro ostala sam u krevetu glumeći da sam mamurna i da me boli glava. Bojan je kao u inat titrao nada mnom, čak je ušutkivao i našu kćerku:
– Mama je bolesna, budimo tihi.
Da je barem drugačiji, da mu sada imam što zamjeriti, da mu uopšte imam što zamjeriti, bilo bi mi lakše zbog sinoćnje gluposti, razmišljala sam dok sam u krevetu kopala po našoj predbračnoj i bračnoj postelji.
I što sam našla? Samo dobrog i divnog Bojana koji me volio, brinuo se o meni i koji se prema meni odnosio s ljubavlju i poštovanjem. Nisam propustila ni to da ga usporedim s onim sinoćnjim muškarcem. Zaključak: već sam bila zaboravila je li je on ikad bio takav.
Tada sam zatvorila oči. Na tijelu sam još osjećala ruke nepoznatoga, a osjećaj žudnje se ponovio. Da prekinem to mučenje, ustala sam na ručak, a potom nazvala prijateljice. Tei sam poželjela sretan put u Pulu, a Tini se posebno ispričala zbog svog “pijanstva”.
– Sve u redu. A ti pamet u glavu. Naveče, nakon što sam uspavala Janu, rekla sam Bojanu da i ja idem leći jer se još uvijek ne osjećam najbolje.
– Zajedno ćemo – spremno je ustao i isključio televizor. – Mislim da i ja zaslužujem dio jučerašnjeg kolača. Bio je preukusan prije no što je otišao zaliti se alkoholom – šaptao mi je dok me vukao u postelju.
– Nemoj, još sam mamurna – pokušala sam ga odgovoriti od njegove namjere, ali se nisam dugo opirala. Možda Bojan, moj suprug umiri moju uzavrelu strast. Možda je i on nakon što me vidio onako odjevenu uzbuđen više nego inače, ponadala sam se i prihvatila ljubavnu igru. Ali, on mi te večeri nije pružio ono što sam trebala. Poželjela sam mu reći za čime žudim, ali jednostavno nisam imala hrabrosti. Bila sam uvjerena da me ne bi razumio. Poslije sam shvatila da se te noći moj i Bojanov odnos nepovratno promijenio. Istina, on nije znao o čemu razmišljam, ali ja nisam uspijevala zaboraviti onu požudu i sirovu strast koje sam osjetila. Cijeli sam se idući mjesec, pa i mnogo duže, mučila u tim mislima koje on ne može razabrati.
Taj zgodni i privlačni muškarac i sjećanje na vatru koju sam u tako kratkom vremenu s njime proživjela nisu mi izlazili iz misli.
Bilo je jednostavno doći do njega. Trebala sam samo otvoriti internetsku stranicu i potražiti telefonski broj kluba. Ali kako nazvati i kako mu reći da sam ja ona žena koja je s njim u mraku … Ma, ne bi me se sjećao.
A tada sam se jedan dan, umjesto kući, jednostavno s posla odvezla do noćnog kluba. Bilo je pet sati i pomislila sam da je klub možda još zatvoren. Ali nije bio. Radio je kafić. Unutra je bilo nekoliko gostiju i dva konobara. Jedan je dostavljač upravo unosio neke pakete. Odjedanput me obuzela nelagoda. Zašto sam zapravo ovdje, postavila sam sebi pitanje i krenula u bijeg, no tada mi je prišao konobar. Da ne bih ispala čudna, rekla sam da ću kavu popiti vani.
– Malo je hladno – rekao je mladić.
– Neka – odgovorila sam – neću dugo.
Kavu mi je lično donio vlasnik kluba. Ljubazno je pozdravio, spustio šalicu na sto, račun stavio pod pepeljaru i vratio se unutra. Pratila sam ga pogledom. Bio je uistinu vrlo zgodan, visok, baš onakav kakva ga pamtim. Primijetila sam i da je prosijed i procijenila da je nešto stariji od mene. Istodobno dok sam pokušavala umiriti svoje srce, obuzimala me tuga. Nije me prepoznao. Ako je išta mogao zapamtiti, onda je to bila moja duga kovrčava narančasta kosa. Vera, to što činiš je ludost, pomislila sam i namjeravala poći. Sagnula sam se nad torbu tražeći novčanik kad me trgnuo njegov glas.
– Kuća časti – rekao je.
– Hvala, ali radije bih platila – odgovorila sam i ustala.
– Boris – pružio mi je ruku.
– Vera – odgovorila sam.
– Poznajemo li se odnekud?
– Ne bih rekla.
– Mislim da smo se ipak sreli. Jedne ste večeri bili ovdje s prijateljicama. Tačno sam znala što sada misli, i to s pravom – da sam se vratila po još. Obuzeo me sram. Zato sam šutjela ne znajući kako bih postupila. No on je znao.
– Nisam zaboravio onu veče i zato bih te volio ponovno sresti.
– Bila sam pijana – rekla sam.
– Ne toliko da nisi znala što činiš. Htjela si to i jasno si mi dala do znanja što želiš. Čak sam pomislio da se iza tvog otvorenog ponašanja možda skriva osveta mužu ili bijeg od nekih tvojih problema, ali svidjelo mi se i pristao sam učestvovati i u osveti i u bijegu.
– Ni jedno ni drugo – odgovorila sam. Istina je bila da sam te večeri samo otkrila samu sebe i bliže se osjećala njemu, neznancu, nego Bojanu, koji nikad u meni nije razbuktao takav plamen kao Boris te večeri. Ako sam to došla provjeriti, sada je sve bilo jasno. Evo i ovaj tren, dok me tako prodorno gleda, znam da mislimo isto: rado bismo sve ponovili. I moje se tijelo ne buni već žudi za reprizom. Da je barem drugačije, tada bih mirno mogla otići kući i ponovno dovesti u red svoj život, a ova bi priča konačno završila.
– Idem – rekla sam.
– Daj mi barem broj mobitela. Malo sam zastala misleći kako moram razmisliti, a tada sam shvatila da ne želim razmišljati. Htjela sam u svom životu učiniti nešto izvan protokola i rekla sam mu broj.
– Vraćam se s posla između pola pet i pet. To bi bilo najbolje vrijeme za pozive – dodala sam. Sutradan poziv nije izostao.
– Nadam se da sam pogodio vrijeme.
– Jesi – rekla sam.
– Htio sam ti samo reći da mi je drago što sam te ponovno sreo i što onu veče nije sve završilo usputnim seksom. Možda zbog toga što je razgovor tekao preko telefona, ali sada mi je bilo lakše razgovarati s njime. Rekla sam mu da imam javnobilježnički ured i da radno vrijeme provodim isključivo u njemu, a nakon toga odlazim kući, a on meni da često radi do kasno u noć, a danju obavlja pripremu za veče pa je već oko podneva opet ondje. Razumjeli smo se jer smo oboje imali privatni posao koji je isključivo ovisio o nama. Nakon toga on je rekao da je razveden i da ima dvije kćeri koje žive s majkom i s kojima provodi svaki vikend. Ja sam pak njemu rekla da sam sretno udana i da imam trogodišnju djevojčicu i divnog muža.
– Zašto onda? – postavio je logično pitanje.
– Nema pravoga razloga. Jednostavno se dogodilo. No, evo me pred vrtićem, moram po dijete.
– Hoćemo li se opet vidjeti ili barem čuti?
– Nisam baš sigurna. Uslijedila je kratka šutnja.
– U redu, neću navaljivati. Sama se javi kad budeš sigurna što želiš.
Nakon tog poziva prošlo je dosta vremena. Pomislila sam da je Boris odustao. Moj brak i moja neodlučnost da se ponovno upustim u avanturu pokolebali su ga. I umjesto da se prizovem pameti i sama dignem ruke od svega, ja sam cijeli dan mislila samo na njega. Kao da sam ga mislima prizvala, na povratku s posla zazvonio mi je mobitel i ja sam uzdrhtala cijelim tijelom.
– Ipak sam odlučio pokušati još jedanput – rekao je kad sam se javila.
Nisam odugovlačila s razgovorom. Bila sam odrasla žena i znala sam što ovaj poziv znači. Zato sam rekla:
– Od podne do jedan sat imam stanku za ručak. Mogla bih sutra u to vrijeme svratiti u klub.
– Bit će mi drago. Čekat ću te. Kad sam prekinula vezu, još sam jedanput pomislila na ispravnost svojih postupaka. Kakva sam ja to žena i majka? Ali povratka više nije bilo. Plan je već odavno bio razrađen. Putevi prema Borisu sami su se otvarali. Radila sam u blizini njegova kluba i za nekoliko minuta autom sam mogla stići do njega. Oko podne, baš kad sam imala pauzu, dolazio je onamo. Takođe, u to vrijeme ondje je pustoš i niko nam neće smetati, niko nas vidjeti. Bit će to samo seks i ništa više. Jedan, dva puta i zaboravit ću ga. Kao što sam već rekla samo da udahnem život punim plućima kako bih mogla dalje živjeti. Bojan neće znati, niko neće biti povrijeđen. Čekao me u pustom klubu. Odmah je zaključao vrata za nama i poveo me u stražnji prostor gdje mu je bio skromno uređen ured: radni sto sa stocem, nekoliko polica, dvije fotelje ispred radnog stola.
– Odmah mi je prišao i rekao:
– I u ovom izdanju mi se sviđaš – rukom je lagano prešao preko mog sakoa. Osjetila sam i veliku nelagodu i veliku žudnju za njim. Mislila sam samo na to kako nam vrijeme curi i kako je sve što želim da već jedanput završimo ono što smo počeli one večeri. I on je mislio isto što i ja. Ni traga onoj priči da sam mu ostala u sjećanju i da mu je drago što sve nije završilo kao usputni seks. Ovo je bilo baš to: seks, ali dobar seks. Dok sam se poslije posla vozila kući, ponovno je zazvonio telefon.
– Danas mi je bilo posebno lijepo – čula sam njegov glas.
– I meni.
– Volio bih te sutra opet vidjeti.
– Javit ću ti – rekla sam i završila razgovor. Nisam osjećala grižnju savjesti. Naprotiv, bila sam sretna. Mislila sam na ono što sam u tih pola sata doživjela i ponovno sebi govorila: nikoga nisam povrijedila, ovdje nije riječ o osjećajima, ovo neće trajati dugo. Sutradan se ponovilo isto. Bijeg s posla, odlazak u njegov ured. Telefonski poziv poslije posla.Opet, i opet.Ta mi je veza potpuno promijenila život. To čekanje da sat otkuca vrijeme za pauzu, skrivanje, zaključavanje vrata za nama, to bacanje u njegovo široko i snažno naručje, sve to i još puno toga tu je vezu činilo vrlo uzbudljivom i tjeralo me natrag k njemu. Kad god sam mogla, trčala sam Borisu i s njim vodila ljubav: brzo, strastveno, predajući mu se potpuno i besramno, onako kako to s Bojanom nikad ne bih mogla. Potom sam mirno uzimala Janu iz vrtića, kuhala, pospremala i kada bi to Bojan zatražio, nježno vodila ljubav s njime. Isprva sam još imala neke zadrške prema svojim postupcima i malo mi je bilo neugodno izmjenjivati nježnosti s Bojanom. No kad sam se uspjela naviknuti na tu situaciju, potpuno sam se opustila. Prošla je godina, naša strast nije jenjavala. Bio je onaj kamenčić u mozaiku moga života koji je popunjavao baš onu kockicu koja je, dok ga nisam upoznala, bila prazna. Kako sam samo naivna bila kad sam mislila da će moja avantura završiti nakon samo nekoliko susreta. Više nisam mogla zamisliti svoj život bez iščekivanja kada ću uloviti slobodno podne ili kada će on moći biti u svom uredu. Katkad, kada se zbog posla danima ne bismo sreli, doslovce smo izgarali od želje jedno za drugim. Jedanput je čak čekao da moje saradnice nakon radnog vremena odu i upao mi u ured znajući da ja ostajem posljednja. Bio je to dan za pamćenje.Uz to, zbližili su nas naši telefonski razgovori koji su počinjali ponedjeljkom i prestajali petkom.
Kad god sam mogla, trčala sam Borisu i s njim vodila ljubav: brzo, strastveno, predajući mu se potpuno i besramno. Kad sam se uspjela naviknuti na tu situaciju, potpuno sam se opustila. Prošla je godina, naša strast nije jenjavala. Bio je onaj kamenčić u mozaiku moga života koji je popunjavao baš onu kockicu koja je, mdok ga nisam upoznala, bila prazna. mKako sam samo naivna bila kad sam mislila da će moja avantura završiti nakon samo nekoliko susreta. Više nisam mogla zamisliti svoj život bez iščekivanja kada ću uloviti slobodno podne ili kada će on moći biti u svom uredu. Katkad, kada se zbog posla danima ne bismo sreli, doslovce smo izgarali od želje jedno za drugim. Iako je moj brak bio okončan vrlo brzo, zapravo se raspadao dugo. Bojanu nisam priznala što sam učinila. Kao razlog rastave navela sam da smo se udaljili. Danas sam još uvijek sama. Borisa srećem redovito. Nakon prvoga bijesa što raskidam vezu, jer bio je vrlo temperamentan muškarac, strasti su se smirile i jednoga je dana došao u moj ured. Razgovarali smo. Tada sam već četiri godine bila rastavljena. Pitao je i objasnila sam mu:
– Više nisam mogla voditi dvostruki život. Morala sam nešto riješiti pa sam zbog Jane, shvatila sam da više ne volim svoga muža i odlučila sam se rastati. Međutim, i Borisa sam zauvijek izgubila jer je on pronašao neki svoj, drugi id rugačiji put. Samo jednom je doašo da se pozdravi i da me prekori zbog razvoda, jer ni njemu to nije odgovaralo.
Kad je otišao, naslonila sam se u radni sto i zaklopila oči. Što bih dala za još jedan susret u njegovu uredu! Ali to više nije bilo moguće, sve se rasulo kao klikeri u rijeci.

Odgovor,
draga Vera, moj odgovor će biti kratak ali sasvim jasan. Iz njega i druge žene ili i muškarci mogu izvući zaključak. Prvo, sa velikom pažnjom pročitao sam Vaše pismo koje je životna ispovijest razočarane žene koju nije iznevjerio i prevario niko drugi nego ona, tojest Vi samu sebe. Dvoličnost je uvijek osuđena na nespjeh a trenuci prividne sreće skupo se plaćaju. Iz takve situacije je veoma teško, često nemoguće izaći. Vi ste sasvim sigurno bili pod uticajem crne magije a kada ste iz tog uticaja se izbavili, bilo je kasno za mnogo toga. Sada Vam je potreban novi životni put ali njega samostalno ne možete naći, potrebna Vam je pomoć i zaštita ruskih lutkica.

Na usluzi za pomoć
Željko Dedić