Iz mog iz zavičaja, ljudi su oduvijek odlazili daleko, do Amerike ili Australije, oni manje odvažni do Zapadne Europe ili makar do Beograda ili Zagreba. Odrastala sam tako slušajući priče, uspomene i pripovijedanja pa nisam ni pomišljala da može drugačije. Majka je, kao sasvim mlada djevojka, pošla s ocem misleći da tako zauvijek odlazi iz ovih naših krajeva. Zato je govorila kad se vratila:
– Kad jednom odeš, nikad se nemoj vratiti! Ni u mislima, ni u mašti. Ne dopusti da te povuče nostalgija, inače ćeš proći kao tvoj otac i ja!

Potrudila sam se poslušati majku. Kasnije mi nije bilo potrebno puno truda jer se nisam imala kamo vratiti. Svi mostovi za mnom bili su porušeni. Kad sam završila srednju ugostiteljsku školu, na nastavak školovanja nisam ni pomišljala, a smatrala sam da je za moj poziv ipak najbolje otići na Jadran. Tamo sam se uputila s prijateljicom jer je ona prethodne sezone radila u Splitu i bila je vrlo zadovoljna. Stigle smo u ovaj lijepi grad na obali, pronašle sobu i već idućeg dana započele s radom u jednom vrlo posjećenom restoranu. Mjesec dana kasnije prešla sam u kazino, gdje su radni uslovi bili zahtjevniji, ali je zato zarada znatno bolja.

Govorim njemački kao materinji jer sam često odlazila u posjetu roditeljima u njihovim gastarbajterskim danima, a služim se i engleskim pa se dobro snalazim u kontaktu sa stranim turistima, kojih je na Jadranu najviše. Svi su bili zadovoljni. Tokom igre uvijek su od mene dobijali poneku lijepu riječ, malo zavodljivog obraćanja, nagovještaja i slutnje onoga što bi se moglo dogoditi. Njima to i nije potrebno, igra je sve što žele, nosi ih nada, a dočekuje najčešće razočaranje. Onda opet, još jednom zavrte krug na ruletu ili čekaju novo dijeljenje karata. Bila sam lijepa i privlačna na svoj način. Građa mi nije baš savršena, ali to sam prikrivala tako što sam tijesnom odjećom od struka naniže naglašavala bokove, a gore sam uvijek nosila nešto komotnije. Muškarci nisu mogli odoljeti, vidjela sam to u njihovim očima, pokretima i komplimentima. Premda, događalo se da iznesu i poneki neprihvatljiv komentar, ali sam se uglavnom pravila da ga nisam čula.

Jednom prilikom neko mi je prišao s leđa, onako kao oni koji žele nešto sakriti ili ukrasti, oslovio me je imenom i upitao kako sam.
– Gospodine, molim vas, poštujte red i pravila ponašanja, ovdje sam na radnom mjestu. To nije dopušteno! – nisam bila gruba i odlučna kao inače, a njega je to, izgleda, ohrabrilo pa je nastavio, ne odmaknuvši se ni pedalj od mene.
– Znam, samo pitam kako ste? Kako je Vama ovdje? – primaknuo mi se još bliže. Rekoh mu da je sve u redu.
– Možete ići – blago sam dodala.
– Hvala – odgovorio je i spustivši ruku na moj struk, kliznuo je dlanom naniže i pritisnuo me je nepristojno i bezobrazno. Uzmaknula sam okrenuvši se, sad već spremna na borbu, kao pobješnjela mačka.
– O, pa to ste Vi! – prepoznala sam ga. Bio je to Marko. – Oprostite, zamalo sam izazvala skandal. Bio je to bogataš, čovjek koji ima mnogo novca, hrpu para i veliko bogatstvo. Oprostite Vi meni, draga moja, ovo je nesporazum. Ispravit ću grešku. Kad završite smjenu, dođite za moj stol. Smatrajte se pozvanom i dobrodošlom, a ja ću se smatrati počašćenim. Prihvatila sam bez pogovora, pitajući se je li on nešto provjeravao, možda je iskušavao mladu radnicu ili su mu na pameti ipak skrivene namjere? Gazde to čine i ne bez razloga. Pažljiv, odmjeren i ljubazan, poticao me je da pričam o sebi, o tome kako živim, imam li želja i planova, imam li braću, sestre, najbolju prijateljicu, momka ili simpatiju. Osjetivši da mi ulijeva povjerenje, raspričala sam se. Poslije druge čaše dobrog istarskog vina znao je gotovo sve o meni. Da ne pričam predugo, sa njim, i ako je bio mnogo stariji, ušla sam u vezu.

Poslije tog ručka uslijedila je večera, već sutradan, potom plovidba oko otoka na njegovoj jahti, još nekoliko susreta i, konačno, ponudio mi je novo radno mjesto. Rekao je da sam mu potrebna kao sekretarica, pomoćnik i savjetnik za poslovne obaveze, dnevni i sedmični raspored. Prihvatila sam sa zahvalnošću jer mi je ponudio i neobično visoku plaću za to radno mjesto. Po njegovom mišljenju, to je jedva dovoljno, ali je tek za početak. Radeći, kradom od Marka viđala sam se sa Nikolom, koji je bio moja ljubav iz mladosti, u kojeg sam bila neodoljivo zaljubljena. To me nije spriječilo da me Marko zaprosi, jer sam postala ovisnik o njegovoj raskoši, čak sam njegovim novcem finasirala i Nikolu, kupovala mu skupe stvari i time počela voditi intenzivan život na dva kolosijeka. Bilo mi je teško dok sam se borila s naglim promjenama raspoloženja, ponekad sam poželjela oduševljeno prihvatiti bračnu ponudu, a ponekad je s indignacijom odbiti. Ipak, nisam pomišljana napustiti Marka nego sam glumila sreću. Moram biti iskrena pa reći da su me moć i uticaj koje sam stekla u prvo tokom veze pa u braku sa Markom, ojačali i da mi je to godilo. Nikola je ispunjavao sve moje skrivene i neskrivene želje, nepogrešivo naslućujući što me privlači, čemu se radujem, što volim. Tražeći bolju priliku da sa njim provedem više vremena, Marku sam objasnila das a prijateljicom odem na turističko putovanje u Madrid. Ako će ti to pomoći da se odmoriš i opustiš, to idi, kazao je, govoreći da bi on, umesto prijateljice išao sa mnom ali mu to ne dozvoljavaju obaveze na poslu. I učinila sam još nešto, ne krijući osmjeh u oku i nervozu u glasu, rezervirala sam apartman s francuskim ležajem, a onda sam zgriješila, bez stida i kajanja. Sa mnom nije bila prijateljica nego Nikola. Uskoro se pronio glas da će Marko dobiti prinovu u svom sretnom braku sa mlađom ženom.Njegova čast bila je očuvana, a moje poštenje ostalo je besprijekorno. Mazila sam ga, osmjehivala mu se, podržavala ga u radosti i ulagivala mu se vješto i ljupko, kao što to čine dobre žene s muževima koje varaju. Njemu je to godilo, smirivao se sve više i stario sve brže. Rodila sam kćerku kojoj se on obradovao, dobijajući novu snagu, ohrabrenje, energiju. Nije ni pomišljao na prevaru, zapravo ne sumnjajući u istinu da kćerka nije njegova nego drugog čovjeka. Nikolija raste, arzviaj se i već je izarsla u lijepu i pametnu djevojčicu koja će u školu sljedeće godine. Moju sreću okrnjila je sumnja u sebe, stalno preispitivanje tajne koju nosim i čuvam. Zato me interesuje šta učiniti i kako izaći iz toga, da li ispričati istinu, kome i u kojem trenutku.

Vesna Š.
Mali grad u Hrvatskoj

Odgovor,
poštovana Vesna. Istina uvijek pronađe put, bez obzira kako, da li je taj put bolan, popločan srećom ili nesrećom. Skrivanje istine je privremeno, nikada trajno i zauvijek. Nju ne otkriju drugi nego upravo oni, kao što je u Vašem slučaju, koji se skrivanjem istine psoluže da bi u nekom periodu pruštili za sebe neku korist. Vremenom se istina bori i na kraju pobjeđuje. Da bi ona, sa što manjim posljedicama isplivala i oslobodila stega i vas i sebe, pobjegla iz tvrde čahure, potrebna je podluka, odvažnost, nepokolebljivost po svaku cijenu. Naravno, to nije lako ali je mnogo lakše uz pomoć bijele magije. Javite se da porazgovaramo.

S razumijevanem i uvažavanjem
Željko Dedić, bijeli mag
Laktaši