Ova ispovijest koju objavljujemo je istinita a sastoji se od nekoliko životnih epizoda. Prije bi se mogla poistovijetiti sa TV serijom ili romanom. Iskreno vam preporučujem da je pročitate. Prepoznaće i sebe bar u nekom njenom dijelu.
Vaš Željko Dedić, bijeli mag
Oduvijek sam maštala o muškarcu kojeg ću voljeti. To je trebao biti čovjek koji će me štititi, moja stijena. Uz njega se nikad neću bojati i uvijek će biti uz mene, u dobru i zlu. Izbavit će nas iz svake nevolje i nikad se neće bojati izazova. Slabost će za njega biti nepoznat pojam. Iluzije koje sam gajila o pripadnicima suprotnog spola dobro su me zasljepljivale, bila sam vrlo naivna.
Iskrivljena slika o tome tko i kakav bi to muškarac trebao biti, pratila me sve do odrasle dobi. Iako sam u kući imala primjer nesavršenog muškarca i nesavršenog braka svojih roditelja, vjerovala sam da će meni biti drugačije. Jer tamo negdje bio je savršeni muškarac koji je čekao samo mene. Tek kasnije, kao zrelija žena često sam se pitala zašto žene često imaju takva očekivanja spram muškaraca i zašto uopće želimo da su oni gotovo nadljudska bića u odnosu na nas. Valjda su me zato tokom odrastanja ispunjavale ljubavne priče o muškarcima zaštitinicima. Bili su to savršeni filmski junaci kojima ništa nije bilo teško učiniti za njihove voljene žene. Bili su spremni dati i vlastiti život za njih!
No realnost je bila nešto drugačija i surovija. Vraćam se na prvi dan poznanstva sa svojim sadašnjim suprugom. Upoznala sam ga jedne večeri u kafiću u koji sam redovito odlazila. Imala sam svega dvadeset godina i još uvijek sam na veze gledala ružičastim naočalama. Mogu reći da je to bila ljubav na prvi pogled, u oba smjera. Mateo me gledao kao da sam nestvarna, baš kao i ja njega. Ponudio se da plati piće i izvadio pozamašan novčanik koji je bio pun vrijednih papirnatih novčanica. Sjećam se da sam se začudila odakle mu toliko novca, no nisam puno pozornosti tome pridavala, dapače, imponiralo mi je što je dobrostojeći mladić bacio oko baš na mene.
Pozvao me da plešemo sentiše
Želiš li još jedno piće? – pitao je kad smo već iskapili drugo po redu.
– Ne mogu, bit će mi zlo – nasmiješila sam se.
– Hajdemo negdje drugdje, hoćeš u Best?
– U disko!? – začudila sam se.
– Da, idemo plesati sentiše – nacerio se zavađujući me.
– Žao mi je ostaviti Karolinu – pogledala sam odsutno u svoju prijateljicu koja se naočigled dosađivala.
– Povedi i nju, ja ću svima platiti kartu – rekao je busajući se u prsa.
– Ne misliš li da si večeras pretjerao sa čašćenjem? – oprezno sam pitala.
– Ne upoznajem svaku večer tako divnu djevojku – otvoreno je pokazivao simpatiju prema meni.
– U redu, idemo – složila sam se nakon što sam nagovorila Karolinu da nam se pridruži. Bio je to ludi provod, a Mateo nije nimalo štedio svoj novac. Od prvog trena osjećala sam nešto posebno prema njemu, kao da ga poznajem godinama, a na njegovu rasipnost gledala sam kao na nešto prolazno. Vrlo brzo počeli smo se viđati i izlaziti i ja sam se ozbiljno zaljubila. Na sreću bilo je uzajamno, a Mateo je bio ostvarenje mojih snova. Imao je siguran posao, dobro zarađivao ili me barem tako uspio uvjeriti. Nikada nisam postavljala previše pitanja o tome odakle mu toliko novaca. Ponekad me odvodio u skupocjene restorane i plaćao skupe večere.
– Jesi li vidio cijenu ovoga telećeg odreska!? – vrisnula sam jednom prilikom u nekom ekstravagantnom restoranu.
– Ne brini, za tebe nije ništa dovoljno skupo – pomilovao mi je ruku.
– Osjećam se krivom jer jedemo na ovakvom mjestu – rekla sam ogledajući se po restoranu. U našoj blizini sjedili su gospoda u elegantnim odijelima i žene u večernjim toaletama.
– Ovo je omiljeno mjesto nekih naših političara – prokomentirao je Mateo dok je pristojno stavaljao ubrus na svoje krilo, a ja sam ga pratila. Istina je bila da se nisam znala ponašati na takvom mjestu.
– Ja bih bila sretna i u McDonaldsu – rekla sam naivno na što se Mateo iskreno osmijehnuo.
– Zato te i volim, no večeras je posebna večer. Zato smo došli ovdje – rekao je zagonetno.
– Što? Unaprijedili su te na poslu? – upitala sam iznenađeno.
– Ne – odmahnuo je glavom.
– Nego? – pitala sam ne sluteći istinu.
– Zar ne možeš naslutiti? – izazivao me je, a moji obrazi su se iznanada zažarili. Nije moguće da me misli pitati “ono”! Osmijehnuo se kao da mi čita misli.
– Da, to je to! Ne želim više čekati, volim te – rekao je i izvadio plišanu kutijicu na stol. Od zaprepaštenja sam prejako stisnula čašu u ruci. Jedva sam uspijela prigušiti krik oduševeljanja. Suze su mi krenule na oči. Ovo je bilo i više od ostvarenja mojih snova.
– Jesi li siguran? Nismo baš dugo zajedno – rekla sam gledajući ga maglovitim pogledom, no bila sam spremna učiniti tu ludost.
– Više no ikad u svom životu!
– Sada bih ja vjerojatno trebala reći da ću razmisliti jer smo tek tri mjeseca zajedno, ali ne želim jer te iskreno volim! Da! – uzviknula sam jedva kontrolirajući ushićenje.
Nježno je stavio prekrasan i skupocjen prsten na moju ruku. Gledala sam omađijano u njega kao da sjaji na nekoj tuđoj ruci.
– Gospođa Turek – prošaputala sam njegovo prezime beskrajno sretna. Poljubio mi je dlan.
– Da, moja ženo! – gledao me pogledom punim strasti.
Pripreme za vjenčanje bile su prilično stresne za mene jer je Mateo želio da sve bude na nivou. Potrošeno je puno novca, koji nam se na koncu nije vratio čak ni u obliku darova. Po meni je to bio uludo bačen novac.
– Ja ću se pobrinuti oko novca – govorio bi, a to su bile riječi koje sam htjela čuti od svog muškarca.
Dan vjenčanja protekao je kao u bajci i bili smo presretni. Mateo je inzistirao da kupim vjenčanicu umjesto da je iznajmim jer nije mogao podnijeti pomisao da se neka druga žena udavala u istoj haljini.
– To donosi nesreću – uvjeravao me – za svoju mladu želim sve najbolje. Isto tako želio je i za sebe najbolje, skupocjeno ledeno sivo odijelo i kravatu koja je bila ručni rad nekog umjetnika. Smatrala sam da je to previše rastrošno, no ipak bih mu u svemu popustila. Vjerovala sam da nam on to može priuštiti.
Rekao je da ne brinem za novac
Uselili smo u stan koji su nam poklonili njegovi roditelji. Oni su bili bolje situirani od mojih. Dar mojih roditelja bio je puno skromniji od njegovih, no Mateo me uvjeravao da mu to ne smeta. Blistala sam od sreće zaljubljeno piljeći u svog izabranika. Malo je reći da sam ga voljela, obožavala sam ga. Bio je ispunjenje mojih snova. Nije mi bilo važno što smo se često razilazili u mišljenjima, smatrala sam da će sve one “sitnice” koje su me izbacivale iz takta s vremenom postati nevažne i da će se on promjeniti.
Problemi su se javili već na samom početku našega zajedničkog života. Iako smo bili dobro situirani, Mateo je pretjerivao u svom snobizmu. Bio je opsjednut kupovinom i markiranom odjećom. Kao takvom uvijek bi nam na kraju mjeseca nedostajalo novca, usprkos dobrim primanjima. Mateo je bio informatičar u poznatoj renomiranoj tvrtki. Bio je sposoban i s vremenom je dobio unaprijeđenje.
– Želim da moja supruga bude najljepša sutra navečer. Neka se vidi da u ničemu ne oskudijevamo – rekao je jednom prilikom kad smo se spremali na doček Nove godine.
– Ja bih radije provela novogodišnju noć u tvom zagrljaju, daleko od mase pijanih i glasnih ljudi prošaputala sam neraspoloženo.
– Ma hajde, tamo će biti i Franovi. Znaš da se oni natječu s nama – narugao se.
– Ne, ti se natječeš s njima – pogledala sam ga namrgođeno.
– Svejedno, što ćeš obući?
– Haljinu, kao i prošle godine – slegnula sam ramenima.
– Ne dolazi u obzir. Moja žena za doček nove godine treba imati novu haljinu. U novu godinu sa novom haljinom! – blebetao je.
– Ne odlazi mi se sada u trgovinu zbog haljine, gužva je – požalila sam se.
– Ja ću je kupiti za tebe – ponudio se.
– Mateo, znaš da smo kratki s novcem. Do plaće je još punih deset dana. Dali smo cijelo bogatstvo za taj doček – pokušala sam ga urazumiti.
– Ne birini ti za novac – poljubio me u obraz neprirodno sretan. Nisam se mogla oteti dojmu da mu je kupovina poput droge, stalno je želio kupovati kao da na taj način ispunjava neku nezadovoljenu emotivnu potrebu. Na koncu sam popustila i složila se da kupi novu haljinu, koja je izgledala gotovo isto kao i prošlogodišnja, crne boje, jedino je bila nešto duža.
Stalno sam mu radila ustupke
Doček je doista bio onakav kakvom sam se nadala, zagušljiv prostor pun pijanih i glasnih ljudi. Ipak, znala sam da sam pristala da to učinimo zbog njega, jer sam ga voljela i zato što ga je to usrećivalo. Bio je to samo jedan od mojih mnogih ustupaka koje sam činila za njega.
Kako je vrijeme prolazilo, navikla sam se na Mateove velike apetite, no nikada mi nisu prestali smetati.
– Kako mi uopće sve ovo uspijevamo platiti? začudila sam se dok sam gledala pristigle račune od kupovine na Diners i Master kartici.
– Ma ne brini šećeru, ja ću sve srediti, to nije tvoj posao govorio bi. Nije dozvolio da gledam ili plaćam račune.
– Ali mi ipak živimo iznad svojih mogućnosti. Ljudi u današnje vrijeme imaju i kredite za stan, pa uspijevaju preživjeti, a mi jedva izlazimo na kraj s našim računima za odjeću i kolekciju tvojih kristala – tmurno sam dodala.
– Hej, to nije pošteno, znaš da obožavam kristale. To je moja strast – rekao je uvrijeđenog pogleda.
– Znam, ali nisi morao kupiti najveću lampu od himalajske soli. Osim toga mislim da više ne postoji kristal koji ne posjeduješ u svojoj kolekciji – pokušavala sam ga urazumiti.
– Himalajska sol nije kristal – pobunio se, osim toga molim te prestani, nećeš mi ti govoriti što da činim sa svojim novcem.
– Mislim da ćeš ipak napokon prestati misliti samo na svoje hobije i odlaziti na rafting kad ti se prohtije. Osim toga i ja zarađujem u ovoj kući, možda ne kao ti, ali ipak zarađujem.
– Ma što je tebi danas? – povisio je ton glasa.
– Samo ti govorim da je došlo vrijeme kada više ne možeš misliti samo na sebe – slegnula sam ramenima tobože ravnodušna. Upitno me pogledao.
– Što mi to pokušavaš reći?
– Trudna sam, već dva i pol mjeseca – sramežljivo sam se osmijehnula. Mateovo lice je ozario iskren osmijeh. Bio je presretan baš kao i ja. Iako sam se veselila, sa zebnjom sam pomislila hoće li djete Matea napokon natjerati da se ponaša razumnije nego li je do tada kada se radi o novcu. Ta vijest još ga je više raspametila, pa je sumanuto počeo hodati po trgovinama i nabavljati opremu za bebe. Govorila sam mu da kao i uvijek pretjeruje. Opet je sve trebalo biti najskuplje i najbolje, a kad smo saznali da nosim blizance njegovoj rastrošnosti nije bilo kraja.
– Mateo, ovako više ne može. Nećemo moći platiti sve ovo što si ti pokupovao.
– Je li ti ikad išta nedostajalo? – pitao me nabrušeno, a ja sam nijemo kimnula glavom.
– Onda ne budi tako dosadna i zabrinuta. Ja se brinem za nas.
– To je bacanje novca, ako se mene pita. Nisu mi potrebni Osh Kosh bodići koje će djeca prerasti za nepuna dva mjeseca. Osim toga, susjeda mi je ponudila odjeću od njezine djevojčice – predložila sam s nadom da će to prihvatiti.
– Moja djeca neće nositi second hand odjeću, ne dolazi u obzir. Za njih želim samo najbolje.
Uzdahnula sam nemajući snage izboriti se s njegovim zahtijevima. Bila sam preslaba jer sam ga voljela.
– Radije da taj novac uložimo u nešto drugo – predložila sam, no njegov je pogled jasno govorio da nema namjeru popustiti. Pustila sam ga u nadi da će ga ta manija za kupovinom dječje odjeće proći, no to se nastavilo i nakon rođenja naših djevojčica. Obje su morale blistati u markiranoj odjeći i cipelicama. Kolica su za blizanke bila bolesno skupa sama po sebi, a on je još inzistirao da budu markirana.
– Idemo u običnu šetnju oko jezera, obući ću trenirku – rekla sam jednom prilikom dok smo se s djevojčicama spremali u popodnevnu šetnju.
– Obuci se ženstveno – zahtijevao je.
– Ali to je samo obično jezero, želim se osjećati nesputano u odjeći – požalila sam se.
– A ja želim da izgledaš sjajno, naravno uz pretpstavku da ti je stalo do toga da mi budeš privlačna – izazivao me je.
– I sportska elegancija može biti privlačna – pobunila sam se, na što je on preokrenuo očima. Na koncu sam ispunila njegovu želju i obukla se. Bila mi je nepodnošljiva pomisao da mu više nisam privlačna.
U mjesecima koji su uslijedili, Mateo je sve kasnije dolazio kući. Govorio je da ostaje duže na poslu, a ja sam mu isprva vjerovala. Jednom prilikom jedna od naših djevojčica se razboljela, a njega nisam mogla dobiti na mobitel. Kad sam nazvala na posao, nitko se nije javljao.
Ako nastaviš, sve ćemo izgubiti
Nakon uporne zvonjave konačno se javila čistačica i rekla da nitko ne ostaje prekovremeno. Zvučala je zbunjeno i ispričavala se kad sam se predstavila. Shvatila sam da ona zna nešto što ja ne znam. Poslije sam doznala da svi znaju ono što ja nisam znala. Isprva sam mislila da Mateo ima ljubavnicu, no bila sam u krivu. Smišljala sam na koji bi način mogla otkriti gdje to Mateo odlazi nakon posla i vraća se u kasne večernje sate, no trebala sam organizirati čuvanje naših blizanki kako bi to izvela.
Jednog kasnog popodneva zamolila sam svoju majku da ih pričuva i uputila se na adresu Mateove firme. Udaljila sam se na pristojnu udaljenost i gledala ga kako izlazi po završetku radnog vremena. Umjesto da sjedne u aumobil, produžio je hitrim koracima do kraja ulice. Oprezno sam ga slijedila i pričekala da zamakne iza ugla. Nisam morala dugo čekati, vidjela sam ga kako ulazi u obližnju kockarnicu. Osjetila sam stezanje u grlu i stomaku od neugodnosti. To je objašnjavalo kako pokrivamo dugovanja i astronomske račune, samo brinulo me koliko drugih dugova postoji a da ja ne znam za njih. Naslonila sam se na olinjalu fasadu zgrade kako bih smirila klecanje u nogama. I kao da je taj dan bio uvertira u probleme koji su slijedećih dana uslijedili.
Kad se Mateo te večeri vratio kući otvoreno sam mu priznala da sam ga uhodila i vidjela gdje odlazi. Neko je vrijeme šutio, a onda slegnuo ramenima.
– A što misliš kako bismo platili sve te račune? – pitao je kao da se radi o najnormalnijoj stvari na svijetu.
– Mateo, ali nama nisu potrebne sve te stvari! Možemo bez polovine tih stvari – rekla sam očajno.
– Ja nisam čovjek koji živi polovičan život – gorko se osmijehnuo.
– Ako nastaviš s tim, izgubit ćemo sve što imamo. Znaš dobro da se kockanjem gubi!
– Ma što ti znaš o kockanju? Osim toga, sasvim dobro mi ide – narugao mi se.
– Molim te, reci mi iskreno. Imamo li kakvih dugovanja? – pitala sam oprezno. Tek tada se težina mojih riječi prebacila na mene. Shvatila sam kako sam bila naivna jer nisam uopće vodila brigu o plaćanju računa.
– Ja brinem o računima! – govorio je Mateo od prvog dana našeg zajedničkog života. Nekoliko dana nakon našeg razgovora, dobila sam željeni iskreni odgovor, ali ne od Matea. Na vrata nam je pozvonio inkasator TV-a. Mateo nije bio kod kuće, tako da sam ja bila ta koja se suočila s dugovanjem.
– Stalno nam se vraća opomena o dugovanju koje smo vam poslali poštom. Mislili smo da ste preselili. Budući da živim u blizini htio sam provjeriti o čemu se radi – govorio je postariji čovjek.
– Nismo primili nikakvu opomenu – zbunjeno sam rekla.
– Računi nisu podmireni nekoliko mjeseci pa sam htio vidjeti o čemu se radi – ponovio je. Bila sam začuđena što je došao na vrata, umjesto da TV kuća jednostavno pokrene sudski postupak. A gdje su nestale opomene bila je još veća enigma.
– Da, doista jest čudno da dolazite zbog neplaćenih računa – pomalo drsko sam odbrusila. Iako, drskost je bila samo pozadina silnog bijesa koji sam osjećala prema Mateu, kao i ljutnja prema sebi jer sam mu vjerovala.
Zaglibio je duboko u dugove
Kad sam pitala Matea za opomene koje su stigle poštom, rekao je da ih je vratio u poštu pošiljatelju. Bila sam više nego zgrožena njegovim postupcima. Ultimativno sam mu rekla da ćemo se razići ako odmah ne prestane s kockanjem, no činilo da to nije tako lako. Postalo je to poput bolesne ovisnosti koje se Mateo nije mogao riješiti. Usto je počeo dosta piti, vjerojatno kada bi gubio. U svojoj je ogorčenosti postao grub i bezobziran i prema djevojčicama i prema meni. Naš život se iz najljepše bajke pretvorio u pakao. Kako nisam mogla držati jezik za zubima, Mateo bi se još više razljutio. Jedne me je večeri u takvom pijanom stanju i udario. Budući da sam bila ranjeno dijete iz obitelji gdje je bilo nasilja, nisam mogla podnijeti da moje djevojčice to proživljavaju.
Još iste večeri, čim je Mateo zaspao, uzela sam nož i divljački ga podmetnula pod njegovo grlo. Sam Bog zna odakle sam pronašla snagu da ga ne ozlijedim pri spavanju. Znala sam što bi to donijelo mojoj djeci i meni, te sam uz zadnje atome snage prodrmala njegova ramena kako bih ga probudila. Kad je otvorio oči oprezno me gledao.
– Još samo jednom me udari pred djecom i zaklat ću te na spavanju – zaprijetila sam mu.
– Ti si poludjela! – gledao me preneraženo.
– Znaš ti dobro što sam proživjela gledajući kako otac maltretira majku i vjeruj mi moja djeca taj film nikada neće gledati.
– Oprosti promrljao je – nisam bio svoj …
– Ovako više ne može: ili ćeš prestati ili mi odlazimo.
– Nije tako jednostavno – rekao je.
– Morat će biti!
– Ne razumiješ, ja sam zaglibio puno dublje nego što misliš, zadužio sam se – oklijevao je.
– U banci? – pitala sam još uvijek držeći nož pod njegovim grlom.
– Ne, kod kamatara i bojim se da sam u opasnosti, tako da me taj tvoj nož pod grlom vrlo malo plaši – niz njegovo lijepo lice počele su kliziti suze.
– Isuse! Pa ti si potpuno poludio. Kad si mi to planirao reći? – pitala sam izmičući napokon nož.
– Žao mi je, ja ne znam što da učinim – jecao je poput djeteta, a ja sam se borila i s gnušanjem i sažaljenjem istovremeno. Uhvatila sam se za glavu bojeći se da ću poludjeti.
– Djeca i ja se sutra selimo iz stana, razgovarat ću s roditeljima. Ovdje više ne ostajem ni jednog dana! Ti si nas doveo u opasnost, svoju obitelj! I to zašto? Da bi se mogao perlitati i hvaliti se najmodernijom tehnikom i potpisanim krpicama. Zbog koga, Mateo, pitam te zbog koga? Zar je bitno što će drugi misliti o nama?
– Molim te, nemoj – povikao je. Prekasno je Mateo!
– Imaš pravo, sve što govoriš je istina. Kad sam upao u dugove više nisam želio kockati, ali nisam imao izbora, to mi je bio jedini izlaz. Vjerojatno ću morati prodati stan – očajno me pogledao.
Mislila sam na sigurnost djece
Više nisam oklijevala ni trenutka, počela sam pakirati stvari ne želeći dočekati sutrašnju večer u tom stanu.
– Oprosti mi, popravit ću nekako sve skupa. Dao sam stan u oglas – pokušao me je dodirnuti za ramena na što sam nelagodno ustuknula. Iznenađeno sam gledala u njega.
– Volim te, Marija, oprosti mi što sam bio tako slab, oprosti što sam te udario i sve ovo vam priredio – sakrio je lice u svoje snažne šake. Najtužnije od svega je bilo što sam znala da me iskreno volio. I sama sam počela plakati.
– Na žalost, ovo je sve previše za mene – odmahnula sam glavom – ja sam najprije majka i sigurnost moje djece mi je na prvom mjestu. Nadam se da ćeš se izvući iz svega ovoga živ i zdrav. Nijemo je samo kimnuo glavom.
Kako sam i rekla, do popodneva sam iselila iz stana k roditeljima. Mateo je do večeri nekoliko puta zvao u nadi da ću razgovarati s njim, no nisam se mogla javiti. Moja majka mu je prenijela da mi je potrebno prostora i da ne želim znati za njega, barem ne neko vrijeme. Mateo je razumio, nije se javljao. Poštivao je moje želje, mada je umirao od tuge za djecom. Znala sam to jer ih je obožavao. A onda se pojavio jednoga nedjeljnog popodneva jer ih je želio vidjeti. Nije mi uopće bilo svejedno kad sam ga vidjela onako propalog i blijedog. Znala sam da beskrajno pati, no nisam mu mogla pomoći.
– Što hoćeš? – pitala sam oštrije nego što sam htijela.
– Došao sam se oprostiti s vama – rekao je s nelagodom. Šutjela sam mada sam izgarala od želje da čujem gdje odlazi.
– Odlazim kod tete u New York, pozvala me – sjetno se nasmiješio – rekla je da će mi pomoći pronaći nekakav posao.
– Dakle, bježiš? – pitala sam oprezno, na što se osmijehnuo.
– Da, za petama su mi. Prodao sam stan, no to im nije dovoljno – provukao je ruku kroz kosu.
– Možda je bolje da mi o tom više ne govoriš, ne želim znati – rekla sam isfrustrirano.
– Imaš pravo, molim te samo da provedem današnji dan s curama, tko zna kad ću ih opet vidjeti – gledao me očajnićki i na rubu suza. I sama sam osjetila da mi suze peku oči, no nisam mu mogla oprostiti što nam je učinio.
– Jesmo li mi sigurni od kamatara? – pitala sam, a on je nijemo kimnuo glavom.
– Ti znaš da vas volim? – pogledao me, a ja sam prkosno okrenula glavu u stranu. Nije više inzistirao.
– Cure su tvoje danas, ali samo u mojoj blizini. Ne želim riskirati – rekla sam odlučno. Složio se sa mnom i proveli smo dan baš kao prava obitelj sa lijepom prošlošću i tužnom sadašnjošću.
– Čuvaj ih, molim te – rekao je na odlasku – kad stanem na svoje noge, javit ću se. Pobrinut ću se da me posjetite – nasmijao se.
– Ne želim ti dati takvo obećanje – rekla sam tvrdoglavo znajući da mu slamam srce.
– Ti dobro znaš da će mi to biti jedina šansa da ih vidim, imaju pravo znati gdje im je otac, pričaj im o meni. Kad porastu možda će poželjeti doći – rekao je.
– Sretno Mateo – rekla sam odriješito ne želeći misliti na budućnost. Kad je otišao, Mateo je odnio i dio mene. Iako je napravio glupost i dalje sam ga voljela, no izdaja je bila prevelika da bih mogla preko nje prijeći tako jednostavno. Gledala sam naše djevojčice kako, rastu bez njega. Bile su tako bolno slične njemu tako da ni dan nije mogao proći da ne pomislim s čežnjom na njega. Nije se već duže javljao i vjerovala sam da nas je zaboravio. Usprkos tome pričala sam kćerima o njemu. Govorila sam da ih voli i da će ih zvati.
Nakon nekoliko mjeseci napokon je nazvao. Zvučao je raspoloženo i zahtijevao je pričati s djevojčicama. Iako nisu puno znale pričati, bile su vidljivo sretne, prepoznale su njegov glas.
– Doći ćete vi kod tate – govorio im je preko telefona. Nakon iscrpnog razgovora s njima poželio je pričati i sa mnom.
– Kako si? – pitao je.
– Začuđujuće dobro – odgovorila sam vedro.
– Jesi nastavila dalje? – pitao je oprezno.
– Kako to misliš? – nije mi bilo jasno.
Jesi li se snašao? Kako ti ide?
Viđaš li koga? – želio je znati. Da – slagala sam.
– I mislio sam – rekao je gorko – zaslužuješ biti sretna.
– I ti također Mateo. Jesi li se snašao? Kako ti je tamo? – progutala sam suze dok sam govorila.
– Odlično. Pronašao sam posao u informatičkoj tvrtki, plaća je odlična! Pronašao sam nove prijatelje. Samo … Vi mi nedostajete – rekao je oklijevajući. Gorko sam se osmijehnula i rekla da moram ići. Mateo više nije inzistirao, no promjenio je temu.
– Slušaj, znam da vam je bilo teško, ali od sada ću vam slati novac da vam bude lakše.
– Ne trebaš – prekinula sam ga.
– To je pošteno zarađen novac Marija i šaljem ga svojoj djeci. Ne budi tako tvrdoglava – ljutito je zarežao u slušalicu.
– U redu, ako inzistiraš – rekla sam suviše hladnokrvno.
Od tada se javaljao redovito i uglavnom brbljao s curama. Ja sam izbjegavala pričati s njim. Samo formalno bih ga pitala što se događa s njim. U sebi sam strahovala kako izgleda njegov život i da li je i dalje u paklu kocke. U proljeće slijedeće godine posjetila nas je njegova teta Matilda koja je doputovala iz New Yorka. Interesirala se za djevojčice i donijela pregršt igračaka koje im je Mateo poslao. Donijela je i novac.
– Mateo se odlično snašao – hvalila ga je.
– Drago mi je zbog toga – nasmiješila sam se.
– Draga, on se promjenio, moraš mi vjerovati. Više ne igra niti igre na sreću, a kamoli automate – govorila je ne skidajući pogleda s mene i smiješeći se.
– To je odlično za njega – previše vedro sam rekla.
– Ponekad trebamo oprostiti, znaš da brakovi imaju svoje uspone i padove.
– Mi više nismo u braku – rekla sam oštro.
– No niste se ni razveli – konstatirala je teta Matilda.
– Mateo sad ima drugi život – rekla sam hladno.
– Ako ne ostaneš dio njegova života uskoro će i biti tako – mudro me pogledala starija žena. Muškarci ne mogu dugo izdržati bez žene – rekla je. Naoko ravnodušno sam slegnula ramenima.
– No dobro, dosta o Mateu. Došla sam vam predati pozivnicu za vjenčanje moje najmlađe kćeri. Vjenčanje je tek na jesen, no znam da vam je potrebno vremena da sve isplanirate za putovanje.
– Joj, sumnjam da ćemo biti u mogućnosti doći – rekla sam s nelagodom razmišljajući o tom odakle bi smognula novac za avionsku kartu.
– Ne brini za novac, ja ću se pobrinuti za karte, samo dođi! – ljubazno se smiješila.
– Moram razmisliti, organizirati … – rekla sam oklijevajući.
– U redu dušice, razmisli pa javi. Bilo bi jako dobro da dođeš, za sve! – naglasila je. Iako nisam razumijela zašto bi toliko bilo dobro da dođem, složila sam se.
Mateo je zvao nakon njezinog posjeta i raspitivao se o čemu smo pričale. Bio je nekako čudan i odsutan, a i vrlo je brzo tražio da govori s djevojčicama. Nisam razumijela što se događa, ali osjećala sam nešto čudno u njegovom glasu. Nije me pitao hoću li doći na vjenčanje, no možda je i bolje tako. Shvatila sam da ne želi forsirati razgovor i da želi “odraditi” svoju kaznu.
Godišnja doba su se izmjenjivala brzo tako da sam morala brzo odlučiti hoćemo li otići na vjenčanje. Moju odluku je olakšalo to što je Mateova teta za nekoliko tjedana poslala karte bez obzira na moju odluku. To me veoma začudilo. Znala sam da je imućna, no ipak, kupiti tako avionske karte za ženu i dvoje djece a ja još nisam odlučila?
Počela sam opraštati Mateu
A zašto ne New York!? – pomislila sam. Neće mi se skoro pružiti takva prilika. Tada sam si priznala da sam razočarana jer nas Mateo nije pozvao kako je obećao. Istina je bila da sam ga silno željela vidjeti i vjerovati da se promjenio. Nedostajao mi je. I najgore od svega jest to što sam mu počela opraštati. Htjela sam ostati uvrijeđena i ljutita. Na dan putovanja bila sam veoma uzbuđena. Moj otac nas je odvezao svojim automobilom na aerodrom.
– Čuvajte se – rekao je suznih očiju.
– Hoćemo – začuđeno sam gledala u njega.
– Ne dozvoli da vas on povrijedi – napomenuo je jedva čujno.
– Kao što si ti majku? – pitala sam ogorčeno, a on je pogledao u pod. Vidjela sam sramotu u njegovu pogledu.
– Žao mi je, i sam sam bio u paklu – rekao je starac sijede kose. Vidjela sam u njegovom pogledu da mu je iskreno žao i u tom trenu prvi put sam pronašla suosjećanje za njega. Bilo je to oslobođenje nakon toliko godina!
– Volim te tata – rekla sam nagnuvši se da bih ga poljubila. Bila sam sretna što smo se nakon tolikih godina uspijeli pomiriti. Znam da je život pun izazova i teških trenutaka i čovjek čini najbolje što može. Ponekad u datom trenutku to uključuje i ružne stvari. Baš kao i Mateo, pomišljala sam. A onda mi je na pamet pala pomisao kako ni ja u potpunosti nisam bila poštena prema njemu, nisam mu bila podrška kad mu je pomoć bila potrebna i kada me trebao. Povukla sam se poput mačke sa svojim mačićima i digla ruke od njega.
Nakon dugog puta, na odredištu nas je dočekala teta Matilda. Svojim automobilom odvezla nas je do svoje raskošne kuće i uvela u jednu od soba. Djevojčice su dosta dobro podnijele putovanje, premda im nije bilo lako, tako da su vrlo brzo obje zaspale. Bila sam razočarana kad sam shvatila da nas Mateo nije dočekao, no nisam to htijela glasno reći. Stara i iskusna Matilda je to i sama mogla iščitati s mog lica.
– Ne brini dušo, stigla si na vrijeme. Mateo će se veseliti. Malo je zauzet ovih dana, no naći će vremena – rekla je smiješeći se.
– Stigla sam na vrijeme? Za što? – zbunjeno sam pitala. Nije ništa odgovorila, a ja nisam inzistirala.
Emotivan susret s djevojčicama
Mateo se nije pojavljivao do dana vjenčanja. Kad sam ga vidjela onako sređenog u odijelu, prestala sam disati na tren. Baš kao nekada davno kad smo se upoznali, još uvijek je ostavljao jak dojam na mene. Nasmiješio se i prišao mi. Oprezno me zagrlio i pogledom potražio cure.
– Žao mi je što nisam stigao prije da vas vidim – ispričavao se. Šutjela sam jer sam doista bila uvrijeđena što se prije nije pojavljivao.
– Selio sam se ovih dana. Više ne živim kod Matilde rekao je – imao sam pune ruke posla. Vjerujem da će vam se dopasti moj novi stan. Nije velik, ali je udoban. Ravnodušno sam slegnula ramenima. Djevojčice su prepoznale Mateov glas i obje su potrčale u njegov zagrljaj. Bio je to vrlo emotivan trenutak i nisam mogla izdržati da ne zaplačem. Mateove oči također su bile staklaste od suza.
– Kako ste mi nedostajale – govorio im je grleći ih. Vidjela sam da je iskreno patio bez njih. Kad samo pomislim da bih ja morala toliko dugo biti bez njih!
– Hvala ti što si ih dovela – zahvalno me pogledao, a ja sam se nasmiješila nijemo kimajući. Bila sam potpuno ogoljena i osjetljiva. Najradije bih sjela i plakala. No onda je uslijedilo najveće iznenađnje, iza Matea se pojavila atraktivna žena. Približila se nježno se smiješeći.
– Ovo je Jane – predstavio ju je. Jedva sam se prisilila da je pogledam i nasmiješim se. To stvarno nisam ni u snu očekivala. Nadala sam se da ćemo opet biti obitelj, a Mateo je imao drugu! Okrenula sam se bojeći se da neću izdržati njegov prodorni pogled. Smislila sam ispriku da moram na toalet. No Mateo nije htio odustati, krenuo je za mnom ispričavši se prisutnima, uključujući i Jane. Djevojčice su srećom bile zaokupljene igračkama koje im je Mateo poklonio kao iznenađenje.
– Marija – zaustavio me prije ulaska u kupaonicu. Zadnjim atomima snage sakrila sam tugu u svojim očima namještajući svoj lažni osmijeh.
– Nisam želio da ovo saznaš na ovakav način, ali budući da si rekla da si krenula dalje, i ja sam krenuo dalje – oklijevao je.
– U redu je Mateo, ne moraš se ispričavati – rekla sam ljubazno. Podigao je ruku i dodirnuo mi obraz.
– Povrijedio sam te, zar ne? Opet sam uprskao. Od prvog dana kad sam te upoznao ja nešto uprskam. Nisi imala drugog, zar ne? – pitao je oprezno. Odmahnula sam glavom negodujući. – Zašto si mi onda rekla drugačije? Bio sam lud od ljubomore! – strastveno me pogledao.
– Htjela sam te povrijediti, bila sam ljuta na tebe – priznala sam.
– Ja te još uvijek volim – rekao je otvoreno.
– Ali ona žena … – zaustila sam.
– Ja imam svoje potrebe, nisam zauvijek mogao biti sam, ti me više nisi željela, ali ako kažeš samo riječ, tvoj sam – gledao me opasno se približavajući.
– Samo tako, ostavit ćeš je? – pitala sam naivno.
– Možda će biti malo drame s njene strane, ali zbog tebe se isplati.
– Ovo je stvarno čudno – rekla sam uvrijđeno.
– Mislim da te je zato Matilda nagovorila da dođeš, znala je da ću ostaviti Jane čim te vidim – nasmiješio se.
– Ne voliš je?
– Bila mi je utijeha dok sam mislio da ti imaš drugog.
– Ovo je sve previše za mene …
– To je Marija koju poznajem i koju sam zavolio. Jesi li mi oprostila, reci mi!? – sada me je već grlio.
– Nedostajao si mi – rekla sam dok su me suze opasno pekle u očima.
– Drago mi je zbog toga jer si i ti meni. Mislio sam da mi nikad nećeš oprostiti. Znači li to da mi daješ novu priliku? – pitao je gorko.
– Oprostila sam ti, nadam se da si se promjenio. Ali kako ćemo dalje!? – pitala sam zabrinuto začuđena svojom reakcijom. Nakon jedne godine gorčine i ljutnje, ponovno sam bila spremna probati s Mateom. Vjerovala sam da se promjenio, a pogled na njega i drugu ženu bio mi je nepodnošljiv. Shvatila sam da sam trebala ostati uz njega kada me trebao.
Ponekad čovjek treba riskirati
Sredit ćemo vizu, ostat ćete koliko god dugo možete!
– A moj posao? – rekla sam zaprepašteno.
– S vremenom ćemo ti naći posao i doselit ćete tu. Nije ovdje tako loše.
– Idemo korak po korak, ne požuruj me! – rekla sam.
– U redu, bit će kako ti želiš ovoga puta – nasmiješio se, a razgovor je prekinula Matilda koja se nasmiješila kad nas je vidjela zagrljene.
– Ovo je bilo lakše nego što sam se nadala. Jane je otišla – smiješila se pomalo pakosno.
– Što si joj rekla? – pitao je Mateo.
– Istinu – rekla je kruto i nestala.
– Zaslužuje istinu od tebe Mateo – rekla sam odlučno ga gledajući.
– Znam, i dobit će je – obećao je.
Neko smo vrijeme ostali u New Yorku, a onda sam odlučila vratiti se kući da odlučim jesam li spremna ponovno se vratiti životu s Mateom i ponovno započeti život na drugom konitinentu. Sve je to bio rizik, ali riskirati ponekad treba. Ako ne pružim novu priliku Mateu uvijek ću se pitati je li moglo bolje. Moje djevojčice također zaslužuju biti s ocem. A Mateo? On svakako zaslužuje da mu dam drugu priliku, a ionako ga nikada nisam prestala voljeti.