Promatrao sam Ivonu. Duga, tamna kosa prosula joj se po ramenima. Prvi put u životu na usne je nanijela ruž, na obraze rumenilo, trepavice istaknula maskarom. Pogled njenih zelenih očiju blistao je nevjerojatnim sjajem, kao da su se u njemu ogledale sve proljetne livade svijeta. Mala crna haljinica upotpunjena ružičastom mašnom izvrsno je pristajala njezinoj vitkoj figuri. Cipelice s blago povišenom potpeticom podsjetile su me na to da će uskoro postati punoljetna, odrasla žena. Bila je lijepa poput anđela. I nije ju takvom činio samo fizički izgled, nego i toplina i dobrota koje su zračile iz nje. Podsjetila me na svoju majku. Pomislio sam kako bi bilo lijepo kad bi je ona mogla vidjeti.
– Ivona, nemoj zaboraviti jaknu. Moglo bi zahladnjeti kad se budeš vraćala – rekla je Sofija.
– Svakako ću je ponijeti. Tata, kako izgledam? – obratila mi se.

– Prekrasno. Bit ćeš najljepša maturantica na zabavi – odgovorio sam s ponosom.
– Misliš? – nasmijala se. – Uvijek si subjektivan kad sam ja u pitanju. Ali tako sam sretna, tata, i beskrajno ti hvala na ovoj divnoj haljini i cipelicama – u glasu joj se osjećao mladenački ushit, uzbuđenje zbog večeri koja je bila pred njom.
– Ne moraš mi zahvaljivati. Zaslužuješ najljepše haljine i najljepše cipele svijeta. Žao mi je što ti to do sada nisam mogao pružiti. Sofija mi je posudila novac – oči su mi se napunile suzama.
– Nemoj biti tužan – prišla mi je i čvrsto me zagrlila.
– Da, na kraju je sve dobro ispalo – jedva sam promucao.
– Ivona, nastavite li s razgovorom, maturalna zabava će proći prije nego što se pojaviš u hotelu – rekla je Sofija.
– U pravu si. Mislav upravo stiže po mene – odgovorila je Ivona, oboje nas poljubila, a potom žurno otvorila svom pratitelju. Pozdravili su nas i otišli na svoju maturalnu večeru.
Rođen sam u imućnoj obitelji. Petero ljudi brinulo je za naše imanje. Otac i majka bili su strogih pogleda na svijet. Odgajan sam poput vojnika. Točno se znalo kada je vrijeme za što, promjene plana nisu dolazile u obzir čak ni kada sam bio bolestan da sam jedva ustajao iz kreveta. Dok bih ih preklinjao da mi dopuste da ostanem na toplom i sigurnom, samo bi odmahivali rukom.
Strogi roditelji
– Život te neće štedjeti. Nikoga neće biti briga jesi li zdrav ili bolestan, sretan ili sjetan. Što prije naučiš biti odgovoran, kasnije ćeš se lakše probijati kroz život – govorila mi je majka.
– Zorane, ti si moja krv. Mi smo snažni. Ne poznajemo ni bolest, ni tugu. U našem rječniku ne postoje riječi ne znam i ne mogu – uvjeravao me otac.
A ja sam samo želio pobjeći što dalje od kuće u kojoj su se oni koji su mi bili najbliži odnosili prema meni kao tirani. Žalilo me sve osoblje koje je radilo kod nas, ali njihova sućut nije mi mogla pomoći. Roditelji su i prema njima bili jednako strogi, znali su da će ostati bez posla ako mi pomognu.
– Jadno dijete, ne znam kako tvoji roditelji nemaju nimalo srca, kad se meni srce kida dok te promatram – rekla mi je kuharica jednog jutra kad sam morao ustati u pet s temperaturom od trideset i devet i poći u staje pobrinuti se za životinje.
– Teta Maro, volio bih kad biste mi vi bili majka – samo sam prošaputao, poljubio je u obraz, popio čaj i lijekove i otišao na posao za koji smo ionako imali plaćene radnike.
Ni kad sam krenuo u školu, nisu smanjili moje obaveze. Ustajao bih prije svitanja, poobavljao poslove, a potom se spremio u školu. Po povratku bih brzo ručao, malo učio, a potom dokasna radio. Lijegao bih mrtav umoran. Mrzio sam dane, jedva čekao noći i san.
Kao desetogodišnjak sanjao sam dan kada će mi se roditelji smilovati, a kasnije kada ću napustiti kuću terora.

Školsko prijateljstvo
– Sofija, žalostan sam. Ivona će brzo otići i zaboraviti me. Kome treba otac beskućnik? – staroj prijateljici otvorio sam srce.
– Nemoj tako govoriti. Zašto bi te zaboravila? Zna ona što si sve učinio za nju.
– Sada zna, ali vrijeme će učiniti svoje. To je neizbježno. Pogledaj me. Sofija, bi li me ti upoznala sa svojim kolegama, susjedima, prijateljima? – pitao sam je.
Uzdahnula je. Točno sam znao što će reći.
– Ti si divan čovjek. Imaš najveće srce na svijetu. Tko bi još postupio poput tebe? Ivona neće zaboraviti tvoje srce prepuno topline i sve što si joj pružao dok si mogao – tješila me.
– Nisi mi odgovorila na pitanje – gorko sam se osmjehnuo.
– Znaš odgovor. Možda… – nije uspjela završiti rečenicu, zaplakala je.
– Sofija, ne moraš mi odgovoriti, svjestan sam svega. Hvala ti, puno ti hvala što si mi izišla u susret. Vrijeme je za polazak, moram krenuti – ustao sam sa stolca.
– Imam još jednu slobodnu sobu. Prespavaj noćas kod mene – rukama je otirala suze s lica.
– Hvala na ponudi, ali to ne bi bilo u redu.
– Ostani, molim te, trebaš mi – prošaptala je.
– Ja? Ja ti trebam? Kome bih ja ovakav mogao trebati? Kad bih znao kako, pobjegao bih sam od sebe – nisam mogao vjerovati njezinim riječima.
Jesi li slijep? Zar ne shvaćaš? – govorila je tako tiho da sam je jedva čuo.
– Ne shvaćam.
– Čovječe, volim te od dana kad sam te upoznala – spustila je pogled.
Njezina izjava me iznenadila.
– Voliš? Misliš, drag sam ti?
– Jesi li gluh? Volim te – bilo je očito koliko ju je sram dok mi je otkrivala tajnu svoga srca.
Nisam znao što bih učinio. Dugo sam promatrao njezin posramljen, spušten pogled. a potom se okrenuo i otišao bez riječi.
U mojem je razredu u osnovnoj školi bila i Laura. Mirna, tiha, povučena djevojčica iz siromašne obitelji. Većina kolega iz razreda često joj se rugala upravo zbog njezine neimaštine. Prezirao sam takve ljude još dok sam bio dječak i uvijek sam joj priskakao u obranu.
– Ostavite Lauru na miru. Ona mi je najbolja prijateljica. Torba koju Laura nosi pripada meni. Izgubila je okladu i sad je mora nositi – jednom zgodom dotrčao sam do skupine učenika koji su joj se rugali zbog potrgane đačke torbe. Nikad neću zaboraviti zahvalni pogled te divne djevojčice.
– Zorane, hvala što si me branio – jedva je promucala.
– Samo je maloj djeci važno kako im izgleda školska torba, a oni su prava dječurlija – rekao sam.
– A mi nismo? – nasmijala se.

– Nismo, ti i ja smo odrasli – samouvjereno sam naglasio svaku riječ.
Laura se ponovno nasmijala.
– Zato što oboje imamo problema. Oni su nas poučili nečemu što naši vršnjaci ne shvaćaju. Moji su roditelji imućni i svi misle da ja živim kao bubreg u loju. Nitko ne zna kako mi je.
– Zorane, kakvih ti imaš problema? – primila me za ruku svojom nježnom ručicom.
Osjećao sam da joj mogu vjerovati. Otpratio sam je do kuće i otvorio joj dječje srce. Obećao sam da ću idućeg jutra doći pred nju i da ćemo zajedno ići u školu. Ustao sam sat vremena ranije nego inače kako bih stigao obaviti sve svakodnevne obaveze i pričekao Lauru ispred trošne kućice. Donio sam joj novu školsku torbu. Imao sam kod kuće jednu rezervnu koju su mi poklonili baka i djed. Najprije ju nije htjela primiti, ali bio sam uporan sve dok nije pristala. Od toga dana Laura i ja postali smo nerazdvojni.
Lutao sam ulicama grada. U glavi mi je odzvanjao Sofijin glas. Nisam mogao zamisliti da bi se žena poput nje mogla zagledati u jadnika poput mene. Bila je ugledna građanka, izgledala poput manekenki s naslovnica modnih časopisa. Saznanje da voli mene kraj tolikih muškaraca koji su joj se nudili izgledalo mi je jednako nemogućim kao da s jutrom pada večer, a s večeri izlazi sunce. Nikad se nisam usudio čak ni maštati o njoj. Što sam joj ja mogao ponuditi? Krov nad glavom bilo mi je zvjezdano nebo, svagdašnji obrok ovisio je o raspoloživim otpacima u kantama za smeće, noge jedino prijevozno sredstvo.

Odlazak od kuće
Sofiju sam upoznao dok sam još bio mladić. Ona i moja pokojna supruga Ena bile su najbolje prijateljice tijekom studija. Izgubile su kontakt kad smo se nas dvoje oženili. Često sam Enu pitao zašto ne potraži Sofiju, ali ona to nikad nije željela učiniti. Uvijek je odgovarala da se ljudi s vremenom raziđu iako za to nemaju neki razlog.
Sada, dok sam se toga prisjećao i razmišljao o Sofijinim riječima, palo mi je na pamet da je Ena možda znala nešto o osjećajima koje je Sofija gajila prema meni. Kao da su se dijelovi počeli slagati u cjelovitu sliku.
Zajedno smo završili osnovnu, potom i srednju školu. S napunjenih osamnaest odlučio sam napustiti roditeljski dom, dok je Laura ostala.
– Zorane, prijeđeš li prag ove kuće, više se ne vraćaj – rekao mi je otac kad sam im objavio da želim napustiti njihovu vojarnu.
– Sine, ne čini gluposti. Sve će ovo jednoga dana biti tvoje. Zar misliš da smo se tako odnosili prema tebi zato što te ne volimo? Upravo obrnuto, činili smo sve da bi ti postao čestit čovjek. Morao si se naučiti životu – uvjeravala me majka.
– Vi ne znate što znači ljubav. Ne želim ostatak života provesti kao vaš podanik. Imam pravo potražiti vlastitu sreću. Nikad nisam osjetio toplinu doma. U ovoj su kući uvijek vladali strogoća i hladnoća. Odlazim i nećete me spriječiti – rekao sam bez imalo grižnje savjesti.
– Odeš li više nisi moj sin – otac je bio hladan kao i inače.
– Tada zaboravite da ste ikad imali sina, a ja ću zaboraviti vas. Ionako ste mi bili roditelji samo na papiru – konačno sam imao hrabrosti glasno izreći svoje mišljenje.
Napustio sam kuću bez novčića u džepu i krenuo u potragu za sretnijim životom.
Laura je znala kakvi su mi planovi. Odgovarala me od mog nauma, ali me razumjela. Od nje mi se bilo najteže rastati. Bila mi je najbolja prijateljica, bila mi je kao sestra.
Oženio sam se Enom kada mi je bilo dvadeset i šest godina. Bila je simpatična i draga, voljela me svim srcem. Otputovali smo na bračno putovanje, uživali u ljepotama Jadrana, s ljubavlju gledali svaki izlazak sunca. Željela je veliku obitelj, a ni ja nisam imao ništa protiv toga. Radila je kao ekonomistica u banci i vješto upravljala financijskim transakcijama. Tri godine živjeli smo kao podstanari, a potom kupili kuću. Njezini roditelji pomagali su nam koliko su mogli, a moji nisu željeli doći ni na svadbu. Otac mi je poslao pismo u kojem je napisao da oni više nemaju sina. To mi je bilo dovoljno da ih više nikada ne potražim.
Vjerovao sam, s Enom ću provesti ostatak života. Na žalost, sudbina je htjela drukčije. Jednostavno je umrla u snu.
– Ena, vrijeme je za ustajanje. Zaspali smo. Kasnimo na posao – govorio sam dok sam brzo ustajao iz kreveta.
Nije odgovarala. Inače ju je bilo teško probuditi, stoga sam je još nekoliko puta dozivao. Uzalud. Prišao sam joj sasvim blizu, sagnuo se i poljubio je u obraz. Bila je hladna. Prodrmao sam je. Nije reagirala. Ljubio sam je, dozivao, preklinjao neka otvori oči. Nije mi uslišala želju. Preminula je u snu. Obdukcijom je utvrđen zastoj srca, srčana mana za koju Ena nije ni znala da je ima. I tako sam s trideset godina postao udovac.
Morao sam razmisliti o Sofijinoj izjavi. Sjeo sam na klupu u parku i zaklopio oči. U mislima sam jasno vidio svoju Ivonu. Zamišljao sam je kako se radosno smije, kako se lakim korakom kreće po plesnom podiju i kako svi nazočni gledaju upravo u moju kći. A malo je nedostajalo da ne ode na maturalnu zabavu.
Sve je počelo prije nekoliko mjeseci kada je njezina razrednica pozvala roditelje na roditeljski sastanak i otvorila ga točkom o proslavi maturalne večeri. Pitala je, ima li netko od roditelja prijedlog gdje bi se trebala organizirati proslava. Jedna je mama podigla ruku i dobila riječ.
– Proslava se treba održati u najboljem hotelu u našem gradu. Djeca su nam najveće blago i zaslužuju da im ta večer bude posebna – rekla je.
– Slažem se s tobom. Ja ću svoju maturalnu zabavu uvijek pamtiti – javila se još jedna mama.
– I ja sam za taj prijedlog – oglasio se i jedan otac, a potom još nekoliko njih.
Naravno. svi su oni imali stabilnu materijalnu situaciju i izdvojiti popriličnu svotu za jednu večer nije im bio nikakav problem. Ali ne mogu si svi priuštiti toliki trošak. Osim djece imućnih ljudi, u ovaj razred idu i djeca koja nemaju kule i gradove – nakon dulje rasprave jedna majka slabijeg imovinskog statusa uzela je riječ.

Financijska rasprava
Oni imućni su poput gusaka graknuli na nju.
– Gospođo, pretjerujete. Mladima je važna dobra zabava, a ne najbolji hotel. Slažem se s ovom gospođom – replicirao sam gospođi koja se usprotivila volji većine.
– Da ih možda ne trebamo poslati u park i kupiti im nekoliko boca alkohola? Uostalom, vašoj kćeri nije ni bilo mjesto u gimnaziji – javio se jedan imućan gospodin koji se sav uspjenio od ljutnje.
– Gospodine, smirite se i nemojte nikoga omalovažavati – razrednica ga je nastojala smiriti, ali on se nije dao.
– Gospodine, vi sigurno ne znate tko su bili moji roditelji. I djeca siromašnih, pa čak i nas beskućnika, imaju pravo na maturalnu zabavu. Nisu ona kriva za financijsku situaciju svojih roditelja. Treba voditi računa o tome da cijena odgovara svim roditeljima, a ne samo nekima – razljutio sam se i otvoreno rekao sve što mi je bilo na duši.
Razrednica me je podržala, a potom i većina roditelja.
Napustivši rodnu kuću, otišao sam u glavni grad. Ondje sam sasvim slučajno, kako to uvijek biva, upoznao dragog čovjeka koji je izgubio sina u prometnoj nesreći i prigrlio me. Omogućio mi je studij i dao roditeljsku ljubav kakvu mi nikad nisu pružili pravi roditelji.
Postao sam diplomirani inženjer elektrotehnike i odmah nakon studija se zaposlio. Trudom i upornošću grabio sam velikim koracima i s najniže moguće razine pripravnika brzo došao do mjesta zamjenika direktora. Kolege su me voljeli jer sam uvijek svima bio prijatelj, imao sluha za njihove osobne probleme.
S Laurom sam cijelo vrijeme ostao u kontaktu. Redovito smo se dopisivali i iz pisama sam saznavao kako živi. Ostala je u roditeljskoj kući. Majka joj je umrla od teške bolesti i živjeli su od skromnih očevih prihoda. Dane je provodila uglavnom u kući ili na polju. Tek ponekad bi kod nekih susjeda obavila neki kućanski posao i za to dobila nagradu. Otac ju je stalno silio na udaju, ali nitko je nije zaprosio. Radovala se mojim uspjesima, braku s Enom. Nekoliko puta sam joj ponudio da joj pomognem pronaći posao, ali nije mogla ostaviti oca i preseliti se u grad. Pomirila se sa životarenjem, iako nikad nije prestala sanjati divne snove.

Laurina kćer
Godinu dana prije nego što je Ena umrla, Laura me nazvala.
– Trudna sam – ispalila je bez imalo ustručavanja.
– To je predivna vijest. Čestitam – bio sam iskreno oduševljen.
– Takva bi vijest uvijek trebala biti predivna, ali na žalost nije – nastavila je.
– Laura, zašto tako govoriš?
– Jesi li zaboravio da nisam udana? Djetetov otac ne želi čuti za dijete, niti za mene – rasplakala se.
– Nemoguće! Kakav je to čovjek? – čudio sam se, ne shvaćajući kako bi bilo koji muškarac mogao odbaciti tako divnu djevojku.
– Oženjen – priznala je. Šutio sam nekoliko trenutaka.
– Nećeš me pitati o kome se radi? – nastavila je.
– Budeš li željela, reći ćeš mi.
– Obiteljski liječnik je otac mog djeteta. Bila sam mu dobra za zabavu. Sada ne želi čuti ni za mene niti za dijete. Znam, veza s njime bila je velika pogreška, ali i ja sam trebala malo ljubavi – plakala je.
– Smiri se, sve će biti u redu – tješio sam je.
– Ništa neće biti u redu. – Otac će me ubiti kad sazna. Samo mi je to još trebalo. Razmišljala sam o tome da se riješim djeteta, ali ne mogu to učiniti. Voljela sam ga i dijete je plod ljubavi.
– Donijela si ispravnu odluku. U svakom trenutku možeš računati na Eninu i moju pomoć – rekao sam joj.
Dugo smo razgovarali, a idućih mjeseci supruga i ja često smo je posjećivali.
Kad je došao termin poroda, Laura je na svijet donijela prekrasnu djevojčicu Ivonu. Ena i ja bili smo joj krsni kumovi. Nedugo potom Ena je umrla.
Kad su Ivoni bila četiri mjeseca, umro je i Laurin otac i njih dvije su ostale same. Laura je bila divna majka, živjela je za svoju jedinicu. Nije tražila pomoć od djetetova oca niti je on ikada poželio vidjeti svoje dijete. Sve što je mogla, Laura je davala za sreću svoje kćeri Ivone.
Obećanje na samrti
U trenutku kad sam ostao bez Ene, srušio mi se cijeli svijet. Zatrpavao sam se poslom, u radu tražio utjehu i spas. Mislio sam da je došlo vrijeme da se osamostalim, postanem sam svoj gazda. Dao sam otkaz u tvrtki u kojoj sam radio, osnovao vlastito poduzeće. Neko vrijeme radio sam sam, a potom zaposlio petoricu ljudi. Lijepo nam je krenulo, a ni rezultati nisu izostali.
I dalje sam ostao u kontaktu s Laurom, posjećivao je kad god bih uhvatio koji slobodan trenutak.
– Zorane, sretna sam što si danas došao. Moram s tobom ozbiljno razgovarati. Preklinjem te za pomoć – rekla mi je jednog nedjeljnog poslijepodneva.
– Rado ću ti pomoći koliko mogu.
– Ne razumiješ me, a i ne možeš. Ovo što ću te sada tražiti najveća je usluga koju itko ikome može učiniti.
– Reci već jednom. Nije valjda Ivona bolesna? – uplašio sam se.
– Ivona nije, ali ja sam.
– Što ti je?
– Imam zloćudni tumor na mozgu. Ne preostaje mi puno. Ivona će za pet mjeseci napuniti četiri godine. Velika je vjerojatnost da neću dočekati njezin rođendan.
– Pronaći ću najboljeg liječnika – uvjeravao sam je, istinski zabrinut za zdravlje najbolje prijateljice.
– Tumor se ne može operirati. Pomirila sam se sa sudbinom. Preklinjem te, posvoji moju Ivonu. Samo ću tako moći spokojno otići na drugi svijet. Znam, puno tražim, ali nemam nikoga drugoga. Ne mogu dopustiti da Ivona završi u domu za nezbrinutu djecu. Zorane, preklinjem te, pomozi – govorila je kroz suze.
Nisam dvojio, odmah sam pristao postati ocem lijepe djevojčice, svog malog kumčeta.
Upravo kao što je i pretpostavila, Laura nije dočekala Ivonin četvrti rođendan. Umrla je u smiraj jednog proljetnog dana povjerivši mi svoju najveću svetinju.
Dok sam sjedio na klupi u parku, osjetio sam nečiju ruku na svom ramenu. Otvorio sam oči i ugledao Sofiju.
Sjećanja su nestala. Ispred mene je stajala predivna žena.
– Nisam te namjeravala uplašiti svojim osjećajima, samo sam mislila da je došlo vrijeme da ti otvorim srce. I Ena je znala za moju ljubav prema tebi, zato smo se udaljile – rekla je baš kao da mi je čitala misli.
– Upravo sam o tome i razmišljao. Sofija, ti si divna žena. Puno si mi pomogla – započeo sam.
– Prošle su tolike godine od Enine smrti. Sigurna sam da ona ne bi htjela da ostatak života ostaneš usamljen. Zar ti se nimalo ne sviđam?
– Jako mi se sviđaš, nije to u pitanju. Ali, Sofija, što ti ja mogu ponuditi? – u tom sam se trenutku posramio samoga sebe.
– Ono što najvrednije, ljubav – prošaptala je.
– Već sam godinu dana beskućnik. Slučajno smo se sreli nakon toliko godina i kad sam ti rekao da sam sve izgubio, pružila si Ivoni dom. Ona te silno voli, i ne samo ona. I mom si srcu draga, ali ja sam nitko i ništa.
– Nikada to više nemoj reći. Ti si veći čovjek od mnogih koje sam upoznala. Koliko bi udovaca posvojilo tuđu kćer i godinama se za nju brinulo kao da je njihova vlastita? Ti si najbolji na svijetu. Nisi ti kriv što je u cijeloj državi loša situacija i što su te tuđi dugovi odveli u propast. Svakome se to može dogoditi. Dopusti mi da ti pomognem, dopusti da te volim – rekla je.
Zaplakao sam.
– Samo da su mi platili oni prokletnici koji su mi godinama dugovali, nekako bih se izvukao. Ovako su mi banka i vjerovnici uzeli sve što sam imao. Od poduzetnika sam postao beskućnik. Da nije bilo tebe, socijalna služba uzela bi mi i Ivonu. A sada si joj kupila i divnu haljinu, platila zabavu, nikada ti neću moći dovoljno zahvaliti za sve.
– Nemaš mi za što zahvaljivati. Sve sam to učinila zbog ljubavi prema tebi. Nas troje možemo biti neobična, ali sretna obitelj ako to želiš – svoju je glavu primaknula mojoj.
Poljubac je bio neizbježan. Njezine meke usne u meni su ponovno probudile život. Poput dvoje djece, sjedili smo na klupi u parku i ljubili se.
– Želim biti s tobom – tiho sam promucao.
– Tad idemo kući. Noć je, zahladnjelo je – rekla je i povukla me za ruku. Povela me u svoju spavaću sobu. Bili su to nezaboravni trenuci strasti.
Buduća studentica
Negdje pred svitanje začula se škripa ulaznih vrata. Oboje smo skočili iz kreveta i istrčali u hodnik.
– Kako je bilo? – upitao sam dok sam zakopčavao košulju. – Možda bih ja tebe to trebala pitati? – nasmijala se Ivona.
– Znaš, Sofija i ja…
– Napokon, u očima vam se vidjelo koliko se volite. Čestitam – Ivona me zagrlila.
– Tatice, Sofija, puno vam hvala na svemu. Bilo je predivno. Mislav i ja plesali smo cijelu noć – rekla je s beskrajnim oduševljenjem mlade, zaljubljene djevojke.
– Osjećam li ja to ljubav u zraku? – zadirkivala ju je Sofija.
– Kako je lijepo imati kćer maturanticu i buduću studenticu – opet se javila Sofija. Ivona ju je pogledala.
– Zoran i ja ćemo se uskoro vjenčati. Mlada damo, razmišljaj da se za upis na studij pripremiš najbolje što možeš – i Sofija se pridružila našem zagrljaju.
– Znači li to da će i tata živjeti ovdje? – iznenada je upitala.
– Tvoj otac više neće biti beskućnik. I, neka me se čuva ako samo pokuša prespavati u parku – Sofija mi je zaprijetila kažiprstom.
Pola godine kasnije Ivona je postala studentica, a nas dvoje bračni par. Osnovao sam novu tvrtku, ponovno stao na vlastite noge. Danas zapošljavam troje ljudi i s oprezom pratim svaki poslovni potez. Poput feniksa sam se uzdigao iz pepela, a sve to zahvaljujući svojoj divnoj supruzi.