(Duga ali zanimljiva priča koju sam dobio iz Švajcarske. Odlučio sam da je podijelim sa vama. Vaš Željko Dedić)

Možda sam se za životni poziv opredijelila još u djetinjstvu igrajući se lutkama, dok sam po kući od pronađenih krpica smišljala što bih im mogla sašiti. Čak sam i tada bila vješta s iglom i koncem u rukama i na iznenađenje svih u mojoj okolici spretno sam baratala spajanjem komada tkanine. U tajne krojačkog zanata, nesvjesno ili svjesno, uvela me je moja baka, tatina mama, koja je stalno nešto šila, krpala i prepravljala. Često mi je, sirotica, isticala da je samouka, kako su je muka i bijeda natjerali na to, ali je zato meni taj zanat predstavila kao ljepši, čišći, važniji od ostalih. Sjećam se kako mi je nebrojeno puta ponovila:
– Zamisli da možeš rukama stvoriti ono što vidiš očima ili zamisliš u mašti. Još ako imaš pravu tkaninu, samo ti nebo može biti granica.
Hvalila je baka baš svaku moju kreaciju pa sam pod njenim utjecajem stvarala raznovrsne slike u glavi. Najobičnija haljinica za lutku od običnog bijelog platna, koju sam sašila svojim prstićima, u bakinim očima bila je pravo malo remek-djelo pa me je poticala na to da je i oslikam. Prvo sam minijaturne haljine crtala na papiru, a potom i na platnu. Mnogo kasnije, dok sam u srednjoj školi iscrtavala konture na svili, stalno sam se prisjećala savjeta svoje neuke bake, žene s velikim darom za umjetnost i kreativnost.
Moj talent nije ostao nezamijećen pa su me i profesori u školi poticali na to da se opredijelim za posao dizajnerice, modistkinje, kreatorice.
Naravno, i u najužoj obitelji primijećen je moj iznimni talent.
– Morate joj dati vjetar u leđa, bila bi šteta da ostane u ovoj provincijskoj sredini. Omogućite joj školovanje, daleko će dogurati ako ovako nastavi – govorila je moja tetka, tatina sestra, radnica na privremenom radu u Švicarskoj, ali se taj privremeni rad odužio na čak dva desetljeća. Inače, ona je krojački majstor, zadovoljna konfekcijskim poslom i zaradom na Zapadu pa je sa zanimanjem razgledavala ono što sam radila. – Kad se nas dvije udružimo, naši modeli bit će na naslovnim stranicama modnih časopisa. Namjeravam se posvetiti vjenčanicama. Ti ćeš smišljati i crtati modele, a ja ću ih šiti – maštale smo ona i ja još dok sam pohađala srednju školu.
Bila sam maturant kad je moj otac preminuo od infarkta. Od tada se i moj život strmoglavio u provaliju za ocem, a planovi o budućnosti postali su neostvarivi.
– Ne mogu te dalje školovati, a ne znam ni kako ćemo održavati imanje bez muške ruke u kući. Morat ćeš se udati za susjedovog Iveka i s njim prionuti na posao – rekla mi je majka, zabrinuto iščekujući moju reakciju.
– Bit će bolje ako se ti udaš za njegovog oca jer je ionako već pet godina udovac. Ako je nama potrebna muška, njima je potrebna ženska ruka u kući, a mene ostavi na miru! Neću se udati za dečka kojeg ne volim. Zamolit ću tetku Anu da mi nađe posao u svojoj tvrtki pa ću otići u Švicarsku. Mene što se tiče, možeš prodati imanje jer nisam ni zainteresirana ni stvorena za poljoprivredne poslove – izgovorila sam ono što mi je često govorio pokojni otac.
Otkad sam ostala bez njega, osjećala sam se kao da mi je netko izvukao tlo pod nogama. Otac me je razmazio i bio mi je mnogo bliži od majke pa sam se poslije njegovog odlaska osjećala nespokojnom i usamljenom. Tugu koja mi se uselila u srce nisam mogla odagnati dok god sam boravila u rodnoj kući, punoj uspomena na oca. Zato sam zamolila tetku da me povede u Švicarsku.
Upravo sam navršila osamnaestu i željela sam poći svojim putem u potrazi za srećom.
– Griješiš, kćeri! Ivek je dobar momak i znaš da te iskreno voli, a u životu je najvažnije imati bračnog druga u kojeg se možeš pouzdati – rekla mi je mama iako je znala da ću napraviti ono što sam nakanila.
Tako sam i učinila: spakirala sam se i otputovala.
Smjestila sam se u tetki nom stanu i zaposlila se u istoj tvornici u kojoj je ona radila. Dobro smo se slagale, savjetovala me je, a ja sam je poslušala u svemu osim u najvažnijem koraku u životu.

UPOZORENJE
Kad su moji primijetili da sam se zaljubila u Klausa, mladog majstora iz odjela za održavanje u našoj tvornici, tetak Janko me je dobronamjerno upozorio:
– Nina, dušo, nemoj se zaletjeti! Neće biti dobro ako se dublje vežeš za Švicarca ili se, ne daj Bože, udaš za njega! Znam mnoge takve brakove, ali nijedan nije sretan. Naprotiv, mnogi su se raspali. Ne kažem da su Švicarci loši ljudi, ni slučajno, čak smatram da su u mnogočemu bolji od nas, ali za brak je potrebna čvrsta veza zasnovana na uzajamnom povjerenju, poštovanju i jednakosti jer zaljubljenost dođe i prođe. Zapamti: koliko god poznavala njihov jezik, u njemu će ti uvijek nedostajati riječi kojima želiš izraziti ono što zaista osjećaš…
Usprkos Jankovom nastojanju da me urazumi, nije mu to pošlo za rukom. Bila sam uvjerena da me nijedan muškarac neće voljeti kao Klaus. Kad me je zaprosio, bila sam presretna i, naravno, prihvatila sam.
“Zaljubljen ne vidi dalje od nosa”, kaže naš narod, a ja sam to potvrdila osobnim primjerom. Koja bi žena u trenucima kad joj voljeni muškarac nudi brak razmišljala o dalekoj budućnosti i mogućim problemima koji će eventualno iskrsnuti, na što me je upozorio tetak Janko? Vjerovala sam da ćemo sve teškoće prebroditi zajedno, zahvaljujući uzajamnoj ljubavi.
Vjerojatno je tako mislio i Klaus kad se odlučio oženiti strankinjom…
Te godine moja se mama udala za susjeda Darija jer su se njih dvoje voljeli dok su bili mladi a nisu se vjenčali, kako to često biva u životu na selu, gdje roditelji odlučuju o izboru bračnog druga svoje djece. S te strane bila sam mirna a, kako se tetki i tetku bližio dan povratka u zavičaj jer su se oboje u međuvremenu umirovili, bila sam sretna što imam svoj dom.
Prošlo je tako nekoliko godina, u međuvremenu sam rodila dječaka kojem sam htjela dati ime po djedu, mom ocu Boži i tada je iskrsnuo prvi problem. Upravo me je na to upozoravao moj dobri tetak.
– Božo… kakvo smiješno ime! – reagirao je moj suprug. – Zvat će se Matteo, to je naše ime, kakvo dolikuje mojem sinu – izgovorio je Klaus svisoka, što me je neugodno iznenadilo, ali sam radi mira u kući progutala tu gorku knedlu.
Kad me je povodom rođenja unuka posjetila moja majka, shvatila sam koliko je nezadovoljna. Nije joj bilo po volji ni unukovo ime ni poteškoće u komunikaciji sa zetom, što je najviše živciralo mene jer su oboje neprekidno zapitkivali:
– Što je rekao, što je rekla…
– Tvoj se otac prevrće u grobu jer za koju godinu neću razumjeti što mi rođeni unuk govori – žalila se moja majka usput upitavši koje će vjere biti moj dječak.
– Klaus je ateist pa se ne moram i time zamarati, majko – odgovorila sam, sve jasnije uviđajući da je tetak Janko bio u pravu. Bližilo se vrijeme otrežnjenja kad zaljubljenost i zanos zamjeni istinski, goli život, realnost sa svim nesporazumima, gloženjem, prkosom, ljubomorom i zakašnjelim kajanjem. Svega toga već je bilo u našem braku. Ipak, još uvijek sam vjerovala da ćemo premostiti te probleme pa sam i mamu pokušavala utješiti riječima u koje ni sama nisam vjerovala:
– Tvoj će unuk govoriti hrvatski, obećavam ti! Vjerujem da će i Klaus naučiti bar toliko da se možete sporazumjeti, pogotovo kad ga dovedem u Hrvatsku pa bude u situaciji u kakvoj sam ja ovdje.

STRES

Bio je to početak nemirnih devedesetih na Balkanu i sve nas je to koštalo ljudi, živaca, novca, besanih noći. Muke su se kalemile jedna na drugu, praćene sve jačim stresom, i tako tjednima, mjesecima, godinama…
Čak je i poslovični mir Švicarske narušen dolaskom balkanskih izbjeglica, koje su tražile nekoga svog da se smjeste dok najgore ne prođe. Nitko od nas nije znao kada će to biti. Klaus je bio bijesan jer nije mogao sa mnom poći u Hrvatsku, u moje rodno mjesto, a još više se žestio jer nismo mogli obići Jadran onako kako je on to zamislio.
Klausova majka Beta preselila se kod nas jer nije mogla živjeti sama poslije muževljeve smrti i to je unijelo novi nemir u naš tada već klimavi brak.
Plaće su nam stagnirale zbog velike ponude radne snage i nitko se više nije osjećao sigurnim na radnom mjestu. Počela sam se osjećati suvišnom u kući pored svoje svekrve, koja je preuzela brigu o domaćinstvu i Matteu, a moj voljeni Klaus, nekad nasmijanih očiju i vedrog lica, pretvorio se u šutljivog, natmurenog čovjeka kojeg nisam mogla prepoznati. Nisam znala što ga muči jer sam se ustručavala započeti bilo kakav razgovor pred svekrvom, koja nas je pratila kao sjenka. Zapustili smo i intimni život, odnose s prijateljima, nismo više išli na izlete ni u posjete rođacima…
Dani su mi protjecali u iščekivanju nečeg boljeg, veselijeg, ali sam se baš načekala.
– Mogli bismo organizirati druženje za vikend i pozvati prijatelje i rođake, kako smo to i dosad radili – predložila sam Klausu, na što me je odmjerio čudnim pogledom i tek poslije poduže šutnje rekao:
– Ništa više nije kao što je bilo! Zar ne vidiš da moja majka ne voli takva druženja, pogotovo ne s nepoznatima, pritom strancima.
– Naši prijatelji će joj ostati nepoznati ako se prestanemo družiti s njima. Koliko znam, među njima nema stranaca jer sam svoje zemljake prestala pozivati – prisjetila sam se scene kad mi je otvoreno rekao:
– “Ne želim nikakve dublje veze s tvojim zemljacima, dovoljno je to što sam oženjen strankinjom!”
– Hoćeš reći da tvoji tetak i tetka nisu stranci? Osim toga, odavno se pripremaju za povratak u Hrvatsku, a još uvijek su ovdje – slušala sam, zapanjena njegovom netrpeljivošću, kakvu nisam primijetila prije nego što je njegova majka došla živjeti s nama.
– Znači, za tebe sam i ja strankinja iako sam ti žena! Stranac u srcu, stranac u krevetu… već duže vrijeme! Klause, reci mi iskreno, zašto si se oženio mnome kad si toliko ksenofobičan… ili si to postao otkad tvoja majka živi s nama?
– Ne diraj moju majku! – grubo je izgovorio dajući mi na znanje koliko je uvrijeđen mojim pitanjem. Nije mi odgovorio, već me je samo ošinuo mrkim pogledom.
Shvativši da moj muž nije čovjek kakvim sam ga smatrala i da se to neće promijeniti, prepustila sam se svakodnevici, spremna na još koji udarac, ali zbog svojih rođaka nisam htjela praviti probleme. Kako je bezobziran kad spominje tetkin neostvareni povratak, kao da ne zna kakva je situacija u mojoj zemlji!

POVLAČENJE

Pao mi je na pamet naš prvi okršaj u vezi s odgojem djeteta, iz kojeg sam zaključila da Klaus pokušava našem sinu uskratiti pripadnost narodu iz kojeg potječe njegova majka.
S obzirom na moj posao u tvornici, nisam imala mnogo vremena za Mattea, koji je odrastao u jaslicama, a potom u vrtiću, gdje je slušao samo njemački pa sam čekala da malo odraste da bih ga učila hrvatski. Matteo je navršio tri godine kad je u našem gradu, uz dopunsku nastavu za djecu naših radnika, osnovan vrtić u koji su roditelji mogli dovoditi djecu jednom tjedno. Kad sam predložila Klausu da odvedem našeg sina u taj vrtić gdje će naučiti bar najosnovnije riječi na hrvatskom pa da mu bude lakše kad krene u školu i na dopunsku nastavu, postavio mi je pitanje koje me vrlo zbunilo:
– Zašto bi Matteo trebao znati tvoj jezik? Vrlo je težak za učenje, a nikad mu u životu neće trebati?!
– Zato što vrijediš onoliko koliko jezika govoriš, a osim toga, trebat će mu za razgovor sa svojom bakom u Hrvatskoj. Uostalom, ja sam mu majka, Hrvatica, zar ne?
– Hoćeš reći da moj sin nije pravi Švicarac? – zajapurio se Klaus izbjegavajući odgovor na moje pitanje pa sam ga morala podsjetiti na njegovu izjavu o prednosti mješovitih brakova kad smo se odlučili vjenčati usprkos upozorenjima mog tetka.
– Zar nisi tada kao argument potegnuo prednost djece iz mješovitih brakova jer govore dva jezika, poznaju kulturu dvaju naroda… Osim toga, Matteo će jednoga dana naslijediti imanje u mojoj domovini pa bi bila sramota da ne zna materinji jezik.
Moj suprug je šutio, ali nisam mogla odgonetnuti što znači njegova šutnja: slaže li se s mojom tvrdnjom ili je odbacuje…
Poslije ovog sukoba shvatila sam koliko sam pogriješila što sam odgoj svog sina povjerila njegovoj majci i ljudima u okruženju.
Poslije nekoliko godina političke prilike sasvim su se smirile pa se u Hrvatsku moglo otići bez problema.
Uslijedilo je vrijeme naših sve češćih prepirki pa ni godišnji odmor nismo proveli zajedno. Umjesto da obiđemo moju majku, kako smo se ranije dogovorili, Klaus je Mattea odveo u rodni gradić svoje majke u Alpama.
Osjećala sam se poraženom, ali nisam odustala od borbe za svoje dijete.
– Kad se vrate, odvest ćemo Mattea u moje rodno mjesto – rekla sam tetku Janku kad mi je ponudio da otputujem s njima u Hrvatsku.
Dani su prolazili, a moj muž i sin nisu se vraćali.
U tom čekanju dobila sam sudski poziv… moj muž je podnio zahtjev za razvod braka! Preneražena i ozlojeđena na Klausa, pitala sam se što raditi.
– Pokaži mu da si ponosna, sjedni s nama u automobil i posjeti svoju majku – savjetovali su mi Janko i Ana, spremni za odlazak na put.
– Nemoj se ljutiti na ovo što ću ti reći, ali da sam na tvom mjestu, bila bih sretna što je on povukao prvi potez jer, po našem mišljenju, vaš brak nema budućnost – rekla mi je tetka.
– Još si mlada, naći ćeš dobrog čovjeka kojem nećeš biti strankinja. Jedino ti predstoji izboriti se za sina, a to možeš samo uz pomoć dobrog odvjetnika – upozorio me je tetak predloživši mi neka poznata imena.
– Mi ćemo ti pomoći, naravno i financijski jer si oduvijek bila naše dijete.
Umirena i ohrabrena podrškom najbližih, krenula sam s njima u zavičaj.
U rodnoj kući dočekali su me s radošću i toplinom, koja mi je itekako bila potrebna. Ne znam zašto, ali nekakva milina razlila mi se po srcu kad sam čula da se Ivek još uvijek nije oženio. – Nismo iznenađeni, ali ni razočarani tvojim neuspjelim brakom. Riješi to čim prije i dovedi svog sina na njegovu djedovinu, a što se tiče jezika, ja ću ga naučiti hrvatski – rekao mi je poočim Dario slažući zrele rane jabuke i kruške u zdjelu na stolu. – Mi nismo bogati kao ti tvoji švicarski prijatelji, ali ni u čemu ne oskudijevamo. Imamo sve što nam treba. Jedino… – malo je zastao, razmišljajući je li to primjereno reći:
– moj Ivek je usamljen – značajno me pogledavši, dodao je Dario.
Kod kuće sam ostala duže nego što sam namjeravala i svakim danom bilo mi je sve jasnije da je upravo ovdje moje “mjesto pod suncem”.
Vraćajući se u Švicarsku, osjetila sam dah tuđine i prije susreta s Klausom i njegovom majkom.
– Primila sam poziv za brakorazvodnu parnicu premda mi nije jasno kakve ćeš razloge za to navesti, osim što me želiš istisnuti iz svog života samo zato što sam strankinja.
– Vidim da nisi potresena činjenicom da sam odlučio riješiti naše probleme razvodom – Klaus je izbjegavao pogledati me u oči.
– Kakve probleme? – upitala sam.
Razgovor je prekinulo otvaranje vrata, a moj Matteo zaletio se prema meni i, grleći me, prijekorno je upitao:
– Zašto me nisi povela kod bake Danke u Hrvatsku, kako si obećala?
– To pitaj oca i baku Betu, sine! Baka Danka te mnogo pozdravlja i željno te očekuje…
– Ne zaluđuj dijete glupim obećanjima, Nina! Valjda ti je jasno da će dijete ostati u svojoj zemlji. Molim te, nemoj ga opterećivati našim nesuglasicama!
– To ćemo tek vidjeti, Klause! Što se tiče nesuglasica, prvo ih riješi sam sa sobom – tako se završio naš posljednji razgovor prije odlaska na sud.

SREĆA

Nisam mogla otkriti zašto se Matteo držao uz mene otkad su se vratili, ali to mi je u svakom slučaju bilo drago. Izbjegavao je baku Betu pa sam zaključila sam da mu se dogodilo nešto neugodno, ali se nisam raspitivala.
Na sudu sam bila nemalo iznenađena kad sam čula da me optužuje za nebrigu o djetetu, tešku narav i pokušaje da otuđim sina od oca prisiljavajući ga da uči hrvatski. Vrhunac Klausove podlosti bio je izražen optužbom da ga moja rodbina i majka ne podnose samo zato što je Švicarac.
Pokušavala sam shvatiti zašto se služi lažnim optužbama, ali nikako nisam mogla razumjeti to što me je Klaus odjednom odbacio kao suvišan predmet jer me je nekad zaista volio. Lakše bih mu oprostila da me je ostavio zbog druge žene nego zbog prigovora svoje majke, koja me nije mogla prihvatiti samo zato što sam strankinja. To nikad nije bilo izgovoreno, ali me intuicija nije varala. Slom našeg braka naslutila sam čim sam dobro upoznala svekrvu.
Poslije polugodišnjeg natezanja i prepucavanja naših odvjetnika, najveću satisfakciju donijela mi je konačna presuda da puno starateljstvo nad sinom pripada meni bez obzira na to gdje ću živjeti.
Ipak je pravda pobijedila, pomislila sam, nisam se osjećala kao pobjednik, ali u tom trenutku bila sam oslobođena svih osjećaja osim ljubavi prema svom dječaku, za čiju sam budućnost preuzela svu odgovornost.
U Švicarskoj sam ostala još godinu i pol. Za to vrijeme uvjerila sam se da mojem bivšem mužu nije mnogo stalo do sina jer ga je rijetko posjećivao, a nerado je isplaćivao alimentaciju tvrdeći da je previsoka. Cijenjena baka Beta je, čini se, najlakše zaboravila svog unuka, što me nije iznenadilo jer sam njenu ljubav odavno pročitala.
Desetak godina kasnije, proslavljajući Matteov petnaesti rođendan, nitko ni po čemu, osim po imenu, ne bi pomislio da je prve godine života proveo u Švicarskoj. Gledajući ga kako uz poočima Iveka uči voziti traktor, ponosna sam na njega i na sebe što sam se uspjela izboriti za to da moj sin odrasta u zdravoj sredini.
Uz svoju sestricu Stelu, koja ga obožava kao i njegova baka Danka, odavno je prevladao teškoće prilagođavanja novoj sredini.
Raduje me to što je moj Matteo odličan đak pa mu je otvoren put u budućnost, a kaže da će studirati pravo jer želi postati odvjetnik. S ocem se viđa jednom godišnje premda njihovu emotivnu vezu sve više nagriza vrijeme i udaljenost, kako to biva u životu.
Kad ne radim u vrtu gdje uzgajam cvijeće, kreiram vjenčanice koje šije moja tetka Ana dok se naši muškarci brinu za to da nam njive ne zakorove.