Priča koja nas je zadivila, stigla je na adresu Duhovnog centra MANDALA iz nama susjedne države. Ona nas je raznježila, probudila emociju i podsjetila na davno ali lijepo vrijeme. Tu sreću i zadovoljstvo, odlučili smo podijeliti sa vama.

Da li se netko sjeća “Mikijevog almanaha”? Za one koji ne znaju, bio je to Walt Disneyev strip za mlade, srpskog izdavača i izlazio je u periodu od lipnja 1967. god. do siječnja 1993. godine. Osim što su u svakom broju slikovno opisivane zgode i nezgode Miki Mausa i njegove ekipe, u periodu krajem 80-tih i početkom 90-tih svim mladima, koji su ga čitali, omogućeno je da stave i svoje oglase za dopisivanje tipa: “Zovem se Pero Perić. Živim u Slavonskom Brodu. Skupljam poštanske marke i salvete. Volim sve što vole mladi i htio bih se dopisivati sa svim mladim ljudima u Jugoslaviji i razmjenjivati se.” Pa tako sam i ja sa svojih 14 godina poslala i svoj oglas te stekla neke nove prijatelje za dopisivanje. Da….olovka i papir, te poštanske marke. Tada još nismo imali internet i mailove.
Uglavnom, počeo je taj nesretni rat, svi ljudi, i stari i mladi, zatvorili su se u sebe i mladenačkog veselja je nestalo, kao i Mikijevog almanaha i dopisivanja. Završila sam srednju školu, upisala fakultet, zaboravila na te sretnije dane pogledom uprtim u budućnost. Dečki i nisu bili toliko važni. Prva godina faksa, predavanja u punom tijeku. Tako jedan dan dođem doma u društvu prijateljice, a u poštanskom sandučiću neko pismo pisano čudnim rukopisom. Otvorim ja tako kovertu, pa prvo iz nje izleti otrgnuta stranica iz Mikijevog almanaha. Krenem čitati, što je u startu bila nemoguća misija jer je rukopis bio više nego grozan. I dok mi je prijateljica pomogla odgonetavati slova, na kraju smo ustanovile da to pismo piše neki dečko i brije o nekoj priči zašto je Miki popio neki čarobni napitak, te kako ga je Pajo Patak spasio, te zašto se on meni javio: kao – učio je za neki teški ispit na fakultetu kojeg nikako da položi, od muke je po tavanu kopao po starim stvarima, našao stare stripove i stao ih čitati. Čitao je tako i oglase za dopisivanje i moj mu se svidio. Izračunao koliko imam godina i odlučio mi napisati pismo. Sve u šali, samo da se dopisujemo. Ona stranica Mikijevog almanaha, što je odmah ispala iz koverte, to je stranica na kojoj je bio moj oglas koji sam poslala dok sam imala 14 godina. Ovo pismo primila sam sa punih 19 godina, skoro pa 20. U totalnom šoku (od kuda se sad ovo stvorilo ?!), odlučila ja odgovoriti tom tipu, isto sve u šali. Nedostajao mi je smijeh. Pogotovo u to vrijeme turobnih i ružnih ratnih godina. Dopisivali smo se tri mjeseca. Pisma su svaki puta bila sve čitljivija (valjda je namjerno popravio rukopis jer sam ga već u prvom svom pismu oprala da ne poznaje pravila rukopisa) i otvorenija u smislu da smo svaki puta, oboje, otkrivali sve više o sebi osobno. Napisao mi je da je visok 187 cm i ima 79 kg, te da se bavi atletikom, ima smeđu kosu i smeđe oči. Čim je napisao da je atletičar već sam vidjela u mislima da je to tip poput onih mršavih maratonaca, žgoljavi i visoki. Jedino mi nekako nisu te njegove dimenzije bile jasne, pa sam našla na faksu prijatelja slične visine i težine, te po tome zaključila da ovaj ipak nije možda onako kako sam ga zamislila na prvu. I tako, nakon tri mjeseca dopisivanja, kad smo skužili da smo oboje iz Zagreba i da ne živimo baš daleko jedno od drugog, odlučili smo se čuti telefonom. On je prvi nazvao. Sjećam se – pričali smo sat i pol i to uglavnom o muzici i filmovima. Ja slušam pop-rock, a on je uglavnom rock i to onaj kojeg izvode već odmakli starkelje. Ali u filmovima smo totalni manijaci – volimo sve žanrove, volimo dobre filmove, obožavamo ih gledati i to puno, volimo ići u kino, slažemo se u kvaliteti filmova, ali i glumaca. Bio je to jedan jako lijep, dug i zabavan razgovor. Jedino su starci negodovali jer je telefon bio dugo zauzet.Nije prošlo niti dva tjedna i nakon još par telefonskih razgovora dogovorili smo se da bi bilo fora da se konačno i upoznamo licem u lice. Dogovor je pao za četvrtak, na Trgu, ispred Gradske ljekarne. Znakovi prepoznavanja – ja sam niska, plava minivalne kose, s naočalama, a on će doći u kožnjaku s nekim otkačenim privjeskom. Bilo je to vrijeme kad su bili popularni raperi i hip-hoperi sa onim velikim privjescima oko vrata tipa velikih satova i sl. pa sam bila odmah oduševljena jer sam mislila kako je sigurno totalno cool. Padala je kiša, pa sam se sakrila pod krov kod Ljekarne. A kad tamo – čekaju već neka tri tipa, svi mahom smeđokosi, visoki, u kožnjacima. Sve ružniji jedan od drugog, pa sam nekako ipak odlučila sakrivati se pod kišobranom u nadi da me neće primjetiti. Kad sam vidjela da nitko od ovih ne trza, znala sam da niti jedan od njih nije On.Stigao je novi tramvaj. Kiša neumorno cmolji. Krenuo je prema meni. Bez obzira što smo bili udaljeni kojih 10-tak metara jedan od drugog, kad su nam se sreli pogledi, jednostavno smo znali – to je on – to je ona. Prvi moj klik: uopće nije moj tip ! Nekako mu je čeljust izbočena, čudna. Prosjek. A privjesak ? Mali šareni privjesak za ključeve koji je visio sa džepa od traperica. Ali kožnjak mu je dobar. Samo smo se osmjehnuli jedno drugom i odmah dogovorili da idemo u Tkalču na kavu, samo da se što prije sklonimo s ove dosadne kiše. Zgodno čavrljanje uz kavu i sok. Jako je zabavan, ali zapravo općenito nije ništa posebno. Kako sam svaki četvrtak išla u crkvu u Držićevoj (Župa Svete Obitelji) gdje je fenomenalni vlč. Mirian imao odlične sastanke s mladima, kojima je tada itkekako trebala duhovna pomoć s obzirom na ožiljke koje svaki rat nosi za sobom, baš taj četvrtak morala sam otići tamo i uplatiti prvu ratu za putovanje u Poljsku. Vlč. Mirian je svake godine (a i dan danas) organizirao novogodišnja putovanja za mlade koji pohađaju njegovu župu, a to je bio jedan od poznatih novogodišnjih susreta koje organiziraju braća iz Taizea. Sjećam se, prva rata je bila 50 njemačkih maraka.
Tako sam ga zamolila da me poslije kave u Tkalči, nakon jednog ugodnog i zabavnog razgovora, samo odveze do crkve kako bih platila prvu ratu za svoje putovanje. Dok sam ja sređivala uplatu, on se razbrbljao s mojim prijateljima i zatekla sam ih u totalnom smijehu. Prvo što su mi prijatelji rekli je da “što skrivam da imam momka koji zna svirati gitaru jer im jedan takav baš nedostaje radi atmosfere u autobusu na putovanju”. Ostala sam bez riječi. Šta je sad ovo?! On me samo nježno zgrabio za ruku i izveo iz Crkve. Kaže da mi nešto mora reći. Šta je sad ?! Gledao je malo u mene, malo u Crkvu. Tad će On: “Znaš….idem samo da tebe bolje upoznam.” Vrati se u Crkvu, posudi novce od nekog od mojih prijatelja (koje je tek sad upoznao ?!) i uplati ratu za sebe. Ostala sam skamenjena !!! Šutke me odvezao do doma i samo smo na brzinu kratko na rastanku dogovorili da sutra idemo u Lampaše na koncert Crvene jabuke. Zadnji njihov koncert je bio daleko prije rata, jako davno. Cijelu noć nisam spavala. Bila sam totalno zbunjena jer nakon jednog prosječnog dečka u mojim očima nije više bio isti s početka, kad sam ga prvi puta vidjela na Trgu i s kojim sam popila kavu. Bio je to netko tko ima toliko dobrote u sebi i toliko humora da je uspio “začarati”, kako mene tako i moje prijatelje, koji su ga u svega sat vremena prihvatili kao jednog od svojih. Toliko da mu je netko od njih posudio čak i novce za prvu ratu putovanja, iako su ga prvi puta vidjeli u životu. Zbunjena sam ipak zaspala s jednim pitanjem u glavi: “A šta sad ?” I tako došao drugi dan, ja sva uzbuđena – što zbog toga što idem s Njim, što zbog toga što idem na Crvenu jabuku nakon toliko godina. Došao je po mene sa svojom starom Golf Dvojkom. Uđem u auto, a on sav zriktan i ZALIZAN !!!! Za uređenost nema problema, ali što mu je došlo da si je zalizao tu gustu smeđu kosu. A ja…ni pet ni šest … prstima mu raštrkala sve zalizane šiške, uklonila privid pretjerane zalizanosti i rekla: “Kreni”. Samo se slatko nasmijao i krenuo. Na putu prema Jastrebarskom, u klub Lampaši, htjeli smo se malo prigrijati, jer je vani bilo užasno hladno. Samo je još falio snijeg. Otišli smo na sok u jedan novozagrebački kafić. Tu mi je puno pričao o svojoj ljubavi atletici. Čak mi je dao da mu dodirnem i gornju stranu kvadricepsa desne noge jer mu je tu jednom prilikom pukao mišić pa ima “rupu” u nozi. Sad sam skužila zbog čega ima tako lijep torzo i slatku guzu koja u trapkama stoji baš onako…taman. Da, tijelo mu je doista odlično ! Stalno me nešto nasmijavao i baš sam se lijepo opustila. Smrznuti od dalekog puta prema Jaski (ipak je to bio stari Golf) i jedva čekajući ući na toplo, na vratima Lampaša obavijest: dečki iz Crvene jabuke su svi pod gripom i danas ih mijenja Maja Blagdan. Očajni zbog naizgled već sada propale večeri, ipak smo ušli unutra, jer je vani bilo prehladno i nije nam se dalo tražiti neko drugo mjesto za izlazak. Unutra pun kufer ljudi. Neka, gužva je pa nas neće baš primjetiti. I tako mic-po-mic Maja Blagdan je uspjela zahuktati atmosferu. Iznenadili smo se oboje kako je napravila zapravo dobar tulum. A ples…..ne sjećam se kad sam se toliko naplesala s nekim. Pa On fenomenalno pleše !!! Uživala sam. U gradu ne možeš naći baš puno dečkiju koji znaju plesati u paru, a kamoli da ZNAJU plesati uopće. Bijele ruže. Majina pjesma Bijele ruže, bez obzira što je to doista tužna pjesma, u tom momentu nisam uopće mislila na njihove riječi. Samo sam gledala Njega, uživala u njegovim toplim rukama, utonula u njegove pokrete. Prvi poljubac je bio samo kruna cijele te večeri. Prvi kratki, ali slatki, ali svi idući sve duži i duži. Tu Novu godinu proslavili smo u Poljskoj i doista smo se bolje upoznali. Spavali smo razdvojeni, svaki sa svojim kolegom kod druge obitelji. Smrzavali se skupa na dnevnih -10°C i noćnih -25°C. Vidjeli smo oboje kakvi smo dok smo sretni, ljuti, smrznuti, vrući, nasamo, u društvu, na misi, gladni, siti…skoro u svim uobičajenim situacijama. Iduću Novu godinu proslavili smo na isti način, ali u Njemačkoj. Zajedno smo pozavršavali svoje škole, zajedno smo tražili poslove (naravno svatko za sebe, ali uz zajedničke odluke i savjete), zajedno smo riješili stambeno pitanje, vjenčali se, kučili se, stvorili obitelj. Imamo dvije prekrasne djevojčice, uzgajamo kupine i ostalo razno bobičasto voće, radimo poslove koje volimo, uživamo zajedno stvarajući budućnost kako za sebe tako i za svoju djecu. I dalje idemo često u kino, iako su na repertoaru uglavnom dječji crtići. Svoju filmomaniju ispunjujemo doma na dobrim filmovima zahvaljujući brzom internetu i velikom smart tv-u. Uz mene je čovjek koji me oborio svojom dobrotom, snagom, umom, humorom i naravno…lijepim torzom i lijepom guzom (da, još uvijek je, nakon toliko godina, doista to jedno lijepo tijelo). Ove godine ćemo proslaviti 20 godina poznanstva i 15 godina doista sretnog braka. Nadam se samo da će i moje kćeri imati ovoliko sreće kao ja i da će znati prepoznati u svom budućim partnerima ono što sam ja prepoznala u mojem mužu. Moja ljubavna priča još uvijek traje i nadam se da će potrajati do kraja mojeg života.