(Ova priča stigla je na moju adresu iz Opatije. Duga je ali sam je pročitao u dahu, bez oklijevanja, i ostavljanja za kasnije. Ovo je jedna od najljepših priča u poslednjih nekoliko mjeseci, zato što je iskrena, zato što su emocije, opisane do detalja. Zahvaljujem pošiljaocu, čije ime mi je, naravno, poznato a sa vama dijelim njegovu životnu istinu. Vaš Željko Dedić.)

Noć je vrijeme kada popuste sve kočnice, kada se našim životima prelije tmina kao crna tinta lakše se sve prekrije, neutralizira, pa i zaboravi, ako treba.
Petnaest godina, petnaest ljeta, ja čekam da dođe noć kako bi, nakon što popusti vrelina ljetnih dana, smirila osjećaje koje bi svakog ljeta iznova proizveo jedan fatalan muškarac, moj otrov, kako sam ga zvala samo za sebe, u mislima.
– Nikad nikome to ne smiješ priznati! – zarekla sam se sebi još onog dana, kada sam ga gledala u srcu Opatije, zagrljenog s tadašnjom djevojkom.
Otad je prošlo petnaest godina, dugih i uzbudljivih, svašta se dogodilo u mom životu, ali ništa nije imalo onaj intenzitet, kao što je imao moj prvi susret i razgovor s njim.
– Oprostite, možete li pomaknuti svoj ručnik samo dva centimetra lijevo?! – zamolio me učtivo promukli glas iza leđa, a kad sam se okrenula pomislivši da je neki dosadnjaković, ugledala sam najdivnije oči na svijetu.
Izgledalo je kao da se i on zbunio kada mi je ugledao lice, ali u njegovom slučaju, ta je zbunjenost trajala samo trenutak:
– Ne bih vam smetao, ali moram napraviti mjesta i za svoju djevojku, a vidite da je već sada gužva na plaži – počeo je objašnjavati razlog zbog kojeg me zamalo istjerao iz hlada kojeg sam se jedva dočepala.
– E, pa tvoja djevojka će se malo pržiti na suncu! – pomislila sam zlobno i uz nevin osmijeh odgovorila:
– Tako bih vam rado učinila uslugu, ali ja čuvam mjesto za svog dečka, žao mi je, morat ćete se smjestiti negdje drugdje! – brzo sam izmislila, smijuljeći se u sebi. Moj dečko je bila moja prijateljica Željka, koja nije ni slutila kojim sam je statusom “unaprijedila”.
Željka je snom pravednice spavala u našem hotelu, a vjerojatno je isti slučaj bio i s partnericom mojeg sugovornika s plaže, koji mi nikako nije izlazio iz glave, makar smo komunicirali svega par sekundi. Upravo me to i zaprepastilo, jer inače baš nisam lako “padala” na muške poglede, pa čak ni komplimente na koje se zaista nisam mogla požaliti. Bila sam privlačna i znala sam to, makar moje samozadovoljstvo nikad nije preraslo u bahatost. Barem do sada.
– Ti si zaljubljena u svoju kosu! – znala bi mi reći Željka dok bih rašćešljavala plavi slap na leđima.
– Jesam. I to je jedino u što sam trenutno zaljubljena, kako ti kažeš. Idemo na more ti i ja, ne želim više nijednog muškarca kraj sebe, raspad s Dinom sasvim mi je dovoljan. Želim se odmoriti od svega Željka, od svega … – molećivo sam je nagovarala da mi se pridruži na putu do mora. Nju nikad nije trebalo puno nagovarati, srećom, imala je takav posao na kojem se mogla prilagoditi i dobiti slobodne dane kad bi zaželjela i zato smo lako isplanirale kraći predah na Jadranu.
– Opatija nas čeka!- veselile smo se obje, jureći autocestom u njezinom novom, sportskom automobilu. Činilo mi se da je cijeli svijet moj i da mi to prekrasno vrijeme i sunčane obale nitko i ništa neće pokvariti.
Na obzoru se vidjela užarena kugla od sunca, kugla koja je mamila, pozivala i obećavala.
– Obožavam ljeto! Volim ljeto! Volim ljeto! – vikala sam u vjetar, glupirajući se, sretna kao malo dijete zbog nekoliko dana koji su bili ispred mene!
Željka se kraj mene vragolasto smješkala, veseleći se što sam dobre volje, očekujući prije svega dobar provod. Pri tome nije mislila na provod sa “suprotnim spolom”, kako je ona običavala reći, mislila je na istinsku zabavu nas dvije, šetnje, odmor, sunčanje i poneku večeru u dobrom restoranu. Muškarci nas nisu zanimali ovih nekoliko dana. U mojoj vezi s Dinom nastao je mali “zastoj”, bolje rečeno prekinuli smo tisućiti put, a Željka se posvađala sa svojim dugogodišnjim dečkom dva mjeseca prije, pa joj je zadnja želja bila ponovno se emotivno angažirati.
– Dosta mi je muškarca za jedno dugo, dugo vrijeme. Milivoj me totalno iscrpio, a još uvijek nisam načistu volim li ga zapravo, ili ne? – povjerila mi se putem, otvorivši srce kao nikad do tada.
– Cijelo vrijeme me mučio, objašnjavajući da me voli, da je lud za mnom, ali ga to ipak nije spriječilo da se okrene za svakom suknjom na cesti. Ja jednostavno takvu vezu ne mogu podnijeti, a bojim se da se on nikad neće promijeniti – požalila mi se, objašnjavajući da nije pretjerano ljubomorna, niti posesivna, ali njen bivši dečko je tražio da to bude još manje. Zato je odlučila prekinuti, odmoriti se, jer se već preplašila da će se i razboljeti, stalno pod stresom i sumnjom zbog nestašnog partnera.
Ovaj odmor za nju je bio “terapija” i bila je sretna što smo mogle uživati u glazbi, bez straha da će zazvoniti mobitel, bez razmišljanja o tome gdje je i što radi njen voljeni.
Novac nam nije bio problem, radile smo obadvije i toliko smo si mogle priuštiti bez ikakve grižnje savjesti. Bile smo bez obaveza i mogle smo novac potrošiti samo na sebe, na način kako želimo, a ta je sloboda bila velika privilegija. Obje smo se voljele dotjerati, moja su slabost bile cipele, a Željkine naočale, pa smo često zajedno odlazile u šoping, ponekad “peglajući” kartice i više od dozvoljenog.
Muškarci su nas smatrali zgodnim i atraktivnim djevojkama, ali nijedna od nas nije na to pretjerano obraćala pažnju, zato jer smo tražile nešto dublje, a ne samo vanjski sjaj i izgled koji uopće ne mora biti garancija za ono što nosimo u sebi.
Dino, moj dečko s kojim sam često prekidala, a još češće se mirila, znao se šaliti da me je “lakše hraniti, nego odijevati”, a meni je to bilo toliko simpatično, da sam stalno ponavljala tu rečenicu kao vlastitu definiciju.
– Stara moja, stigle smo u naš prekrasan, austrougarski dvorac! – teatralno sam izjavila na parkiralištu ispred starinskog hotela, čiju sam gradnju naprosto obožavala.
Nismo nosile puno prtljage i to namjerno, da se slučajno ne bismo opterećivale izgledom i toaletama, ponijele smo samo najnužnije – rublje, trenirke, kostime za kupanje i nekoliko ručnika za plažu.
U Opatiju smo stigle predvečer, te nakon ugodne šetnje uz more večerale – razmišljajući o tome gdje ćemo i kako drugo jutro popiti kavu.
I tako sam sama odmah ujutro otišla rezervirati mjesto na plaži, kako bismo se kući vratile bar s malo boje, a onda sam namjeravala sama uživati u tišini jutra.
SUSRET
Nakon susreta s tajnovitim muškarcem na plaži, lagano sam koračala još uspavanim gradom, nesvjesno skrenuvši na šetnicu uz more. Poželjela sam biti sasvim sama, uživajući u slobodi kretanja sada, dok na stazi još nema nikoga, a dok se more tek lagano mreškalo pod osvježavajućim vjetrićem s Učke. Odlučila sam krenuti prema Ičićima, voljela sam Lovran i dio gdje su se ta dva mjesta spajala u jedno. U tom spajanju sam vidjela neku simboliku, u tom pretapanju koje je donijelo jednu novu kvalitetu i vrijednost. Oduvijek sam voljela Opatiju, još dok su me roditelji kao malu dovodili u to rajsko mjesto, čak i preko vikenda, samo na kolače, da udahnemo malo morskog zraka i otmjenog štiha, kako je moja majka voljela reći.
Taj sam gradić smatrala svojim komadićem djetinjstva, čak sam ga i svjesno idealizirala, kao i sve stvari koje su nam se dogodile u djetinjstvu i ranoj mladosti. Oduvijek sam čeznula da na tom dijelu obale kupim bar svojih pet metara kvadratnih u koje bih mogla doći da nahranim dušu ljepotom. Puno sam putovala za svoje godine, svašta vidjela i doživjela, ali Opatija je bila moja velika ljubav i u ključnim trenucima života sam joj se na neki čudan način vraćala. Koračajući stazom koju je na mjestima lagano počelo obasjavati sunce, odjednom ispred sebe ugledam jedan par, muškarca i ženu. I tako, izdaleka, vidjelo se da su oboje lijepi, djelovali su toliko skladno da čovjek i ne htijući osjeti žalac ljubomore.
– Možda žena nije tako lijepa, kao što izgleda iz ove daljine! – pomislila sam, ni sama ne znam zašto.
– Što se to mene, zapravo tiče? – pomislih i krenuh laganim korakom prema njima.
U taj čas su se oboje osvrnuli i ja ugledah prekrasnu ženu, prekrasnog pogleda, prekrasnog osmijeha kojim je upravo “nagradila” muškaraca kraj sebe. On mi se u taj čas učinio poznat, ali nisam se mogla sjetiti odakle ga znam.
Način na koji ju je držao oko struka, ukazivao je na muškarca sigurnog u sebe, sretnog i zadovoljnog kraj prelijepe žene koja ga je, vidjelo se, obožavala.
Sagnula sam glavu i u toj pozi došla do njih, jer su usporili promatrajući nešto u daljini, na pučini. Nisam htjela biti nepristojna, ali ista radoznalost me natjerala da ih dobro pogledam, kad sam im se približila, baš u trenutku kad je djevojka strastveno poljubila muškarca. Prije nego joj je uzvratio poljubac, muškarac me ovlaš pogledao, a ja sam zaprepašteno shvatila da je taj lijep par, moj poznanik s plaže i djevojka o kojoj je govorio.
U svakom slučaju, čim sam ih mimoišla, značajno sam ubrzala korak.
Usput sam uspjela shvatiti da je neznanac još markantniji nego što mi je ostao u sjećanju, te da možda uopće ne bi bilo loše biti na mjestu one djevojke.
– Susret koji se pamti – pomislila sam autoironično.
– Baš si šašava! – rekla sam samoj sebi i nastavila prema Lovranu, ne dozvolivši da mi usputni slučajni susreti pokvare divan dan koji je upravo započeo na najljepšem mjestu koje mi je trenutno bilo dostupno.
Iza sebe sam čula glasove dvoje zaljubljenih, s vremena na vrijeme bi odjeknuo ženski smijeh, a ja sam sve više ubrzavala korak, tako da sam dovoljno odmaknula da ih više ni ne čujem ni ne vidim.
Kad sam ugledala prve obrise jahti u marini, u Ičićima, znala sam da sam “spašena”, jer ću sada sigurno pronaći mirno mjesto za kavu, mjesto na kojem ću biti sama i gdje neću razmišljati ni o kakvim prolaznicima.
Ostala sam uz more, uživajući u pogledu na brodove, gotovo sat vremena, a onda se lagano uputila prema Opatiji, gdje me čekala Željka.
– Valjda se sad već probudila. Uostalom, ako i nije, ja ću joj dati uzbunu, inače će prespavati cijeli dan, a to bi zbilja bila šteta – pomislih dok sam se žustrim korakom vraćala prema hotelu. Željka me čekala spremna, vesela i svježa.
– Jedva čekam da se pokrenemo, prijateljice. Ostavila si me samu, sigurno si već upoznala nekog jako zanimljivog – šalila se, ni ne sluteći da nije daleko od istine.
– Ah, da, već sam srela ljubav svog života u devet ujutro! – uzvratila sam, pomalo zamišljeno gledajući u daljinu. Željka me natjerala da se odjenem u nešto laganije, a ispod ugodnih lanenih hlača, za svaki slučaj sam odjenula kupaći kostim.
Ni sama nisam znala zašto, ali svakako sam htjela otići na plažu nakon šetnje s Željkom, ručnici su nas već ionako čekali.
LJUBOMORA
Dolazeći na plažu, pomalo radoznalo sam već izdaleka tražila našu poziciju, tražeći pogledom ima li kakav zgodan “susjed” u našoj blizini.
Možda i malo razočarano, zaključila sam da smo same, ali malo dalje od nas, čekala su dva lijepa ručnika i neki unutarnji glas mi je govorio da je to ostavio moj neznanac, nakon što ga nisam pustila blizu nas.
Odlučila sam ne baviti se više time, skinula se i ispruživši se poput guštera na suncu, počela uživati i opuštati se.
– E, to je život! – zadovoljno je uzdisala Željka, nanoseći kremu za sunčanje, a ja sam već upala u neki polusan, čudno stanje između sna i jave, sanjareći, ni ja ne znam o čemu.
Željka je čavrljala još neko vrijeme, a onda nas je obje uhvatila potreba za šutnjom, koju bi tu i tamo prekinule nekim kratkim dobacivanjem ili odlascima u vodu. Nije mi se plivalo, samo sam se htjela prepustiti suncu, vjetriću i miru, to mi je zaista bilo potrebno.
Odjednom, ne znam ni sama koliko je vremena prošlo, začuh Željkin uzvik: – Vaaauuu! Vidi ovo…. draga, vrijedi se probuditi, uvjeravam te! – obraćala mi se, a ja sam prenuta iz polusna, sanjivo okretala glavu ne bih li ugledala što je to toliko oduševilo moju Željku.
Nisam dugo trebala tražiti, jer prizor se morao zapaziti: prekrasan, visok, savršeno građen muškarac stajao je nedaleko od nas, okrenut leđima. Učinio mi se poznat, nešto u njegovom držanju me na nekog neodoljivo podsjetilo, a kad sam pogledala lijepu, žensku figuru kraj njega, postalo mi je jasno o kome se radi.
Željka je u taj čas, nezadovoljno frknula:
– Naravno, nije sam. Svi dobri muškarci su zauzeti, to je peh koji me prati cijeli život. Inače, zbog ovako nečeg bih gutala vatru, vjeruj mi, stara!
– Pa i nije baš tako savršen – dodala sam kao nehajno, a Željka me iznenađeno pogledala:
– Što, zar si izgubila dobar ukus otkad si s Dinom. Pogledaj malo bolje … činjenica jest, to je pravi muškarac, ono što ja zovem – komadom! – bila je gotovo ushićena, namještajući se tako da ga može gledati bez napora, nezavisno od toga što je nepoznati muškarac upravo grlio tu prekrasnu ženu kraj sebe.
– Mogao bi se malo i osvrnuti oko sebe, takva usredotočenost samo na jednu ženu nije pravedna – nastavila je komentirati Željka, pola u šali, pola ozbiljno, a nepoznati kao da je osjetio da govori o njemu, pogledao je u našem pravcu. Ja sam brzo kosom prekrila lice, ni sama ne znam zbog čega, ali trenutak prije učinilo mi se kao da me prepoznao. Čudno sam se osjećala, kao da sam već upletena u nešto, a nisam znala u što. Taj je čovjek samo nekoliko sati nakon prvog susreta u meni probudio čudne osjećaje, “na daljinu” i gotovo sam se ljutila na sebe zbog takve neobjašnjive i vrlo glupe reakcije.
Od tog dana vjerujem u neke fatalne privlačnosti, fatalne susrete i prepoznavanje “na prvi pogled”. Sve godine iza toga dokazale su da smo nas dvoje na neki način jedno drugom bili suđeni, samo smo morali obaviti još tu “formalnost” konačno se vidjeti, sresti, pa i upoznati.
Nikad nisam tako reagirala na nekog muškaraca, ma kako privlačan i atraktivan bio, a pomalo suludu situaciju da reagiram na nekog tko je očito vrlo zaljubljen u svoju pratilju, protumačila sam onog dana kao svoju emotivnu labilnost, koja će doći i proći.
Tako sam sebi objasnila i čudan osjećaj u želucu koji me prožimao pri pogledu na dodire koje je muškarac o kojem ništa nisam znala upućivao svojoj djevojci, osjećaj zavisti, pa i neke čudne ljubomore na koju nisam imala pravo.
– Mislim, stara, daj se saberi! – rekla sam sama sebi okrenula se na trbuh, okrečući leđa suncu, ali i muškarcu koji je magnetizmom plijenio na plaži. To je naravno, primijetila i Željka, zaključivši da uz takvog muškarca nije lako ostati mirna.
– Zamisli, imaš takvog dečka i onda ga stalno moraš braniti od zainteresiranih žena koje navaljuju u hrpama. Pogledaj malo, pa nema ni jednog ženskog bića trenutno na plaži, koje ga nije odmjerilo i to pogledom punim apetita … – brbljala je i dodala da to ipak nije za nju, naročito nakon dečka koji ju je izluđivao svojom promiskuitetnom naravi.
– Prepuštam ga tebi, ti imaš bolje živce! – završila je Željka i to je bilo sve što smo tog dana prozborile o zgodnom kupaću.
Meni on ipak cijeli dan nije izlazio iz glave, pa sam kriomice, praveći se da spavam promatrala što radi i kako se zabavlja na plaži.
On je uglavnom razgovarao sa svojom djevojkom, totalno nezainteresiran za okolinu, posvećen samo njoj i knjizi koju je uporno čitao tijekom prijepodneva.
– Uz ovakvog se muškarca žena mora osjećati kao kraljica, taj ne vidi nikog osim nje! – pomislila sam i nehotice ga uspoređujući sa svojim dragim, koji bi, barem iz šale, sasvim sigurno već prokomentirao deset ženskih nogu u prolazu.
SJEĆANJE
Sunce je već počelo ozbiljnije pržiti, a nama se nije dalo otići s plaže, pa sam se odlučila osvježiti u moru, a usput progibati već pomalo opuštene mišiće od zime.
Dodir hladne vode mi je strašno godio, pa sam zaronila u potrazi za svježinom i osjećajem da mi se glava i tijelo bistre i čiste od svih nepoželjnih misli. Mogla sam dugo roniti, još kao dijete sam pobjeđivala uvijek kad bi se natjecali u toj disciplini, a sada mi se još nekako i nije dalo izići na površinu. More i njegova mistična tišina me smirivalo, pa sam čvrstim zaveslajima odmaknula dalje od obale.
Kad mi je ponestalo daha, izronila sam, nevoljko otvorila oči i zapanjeno ugledala čovjeka koji je također iznenađeno buljio u mene:
– Nisam vas primijetio, sasvim solidno ste me uplašili … čula sam predivan glas, koji godinama kasnije nisam zaboravila. Vjerovala ili ne, ali bio je to predmet našeg obožavanja, ispred kojeg sam slučajno izronila kao zadnja glupača koja se nabacuje.
Znala sam taj trik, jer su ga na moru redovito meni radili muškarci koji bi mi se, kao slučajno, pojavili ispred nosa izronivši dok ja mirno plivam.
– Užas, sad će tip pomisliti da sam to namjerno napravila! – proletjelo mi je u hipu kroz glavu, ali moj nepoznati me odmah demantirao.
– I ja sam kriv, oprostite, ronio sam predaleko i izronio sekundu prije vas. A zamislite da smo se sudarili pod vodom? – upitao je, dok su mu oči zaiskrile smijehom.
– To zbilja ne bih podnijela!- rekla sam pomalo netaktično i nastavila plivati bez okretanja.
Imala sam neodoljiv dojam da me se sjetio, da je točno znao da smo se već danas vidjeli, a ja sam imala osjećaj kao da mi na licu piše da sam cijelo jutro provela zapravo razmišljajući o nekom koga uopće ne poznajem.
Žustro plivajući razmišljala sam kako je zapravo još ljepši nego što mi je ostao u sjećanju. Zapazila sam da su mu oči sive, a tamna kosa je tek u vodi pokazala da je zapravo lagano kovrčava. Biserno bijeli zubi bili su nestvarno pravilni, a markantno lice jakih čeljusti odavalo je osobu koja uvijek dobije što želi. – Sve u svemu, osoba od koje treba bježati, a ne sudarati se s njom pod vodom! – rekla sam samoj sebi odlučivši da je krajnje vrijeme za odlazak s plaže. Kad smo Željka i ja odlazile, primijetila sam da je moj neznanac pomno pratio svaki naš pokret, jedino što nisam znala čini li to zbog Željke, koja je vrlo atraktivna djevojka, ili zbog mene koja sam pred njim ispala totalna glupača. Barem sam imala takav osjećaj.
Odjednom mi je bio pokvaren dan, raspoloženje je palo, pa je čak i Željka primijetila da me nakon početne euforije, uhvatilo nekakvo neraspoloženje. Izvukla sam se na to da sam predugo bila na suncu, pa me uhvatila lagana glavobolja, te predložila da se nakon popodnevnog odmora još malo odmorim, te da ona ide sama na plažu.
Tako je i bilo, nakon laganog, a odličnog ručka, Željka je malo prilegla, a onda veselo odlepršala na plažu, dok sam se ja prepustila svojim mislima.
– Željka je mogla bar malo pospremiti za sobom! – pomislila sam, skupljajući stvari po sobi. Otvorila sam širom prozor s pogledom na more i osvrnula se oko sebe: košulja bačena preko stolca, jedna cipela ispod komode, druga ispod kreveta, suknja na podu … moja prijateljica zaista nije još zrela za brak u kojem bi morala voditi brigu o još jednoj osobi.
Ni ja se nisam još htjela udati, a ponekad sam se pitala je li to zato što svi muškarci s kojima sam bila u vezi nisu bili oni pravi, ili naprosto nisam još zrela za takav korak.
Dino je bio moj višegodišnji mladić, ali još uvijek se nisam mogla zamisliti s njim cijeli život. Često sam razmišljala o tome je li on pravi izbor za mene, a onda sam u jednom trenutku odlučila ne razmišljati, nego prepustiti vremenu da mi samo kaže.
Lagano sam tonula u san, a probudila sam se tek kad se Željka bučno vratila s plaže, dok se vani već lagano nazirao sumrak.
– Da si znala, sigurno bi zanemarila glavobolju! – počela je već s vrata, nepovezano pričajući dojmove s plaže.
Znaš koga sam upoznala? Ne mogu vjerovati da je to moguće … ali, stara moja, propustila si susret s Manuelom!
– Još mi samo reci tko je to Manuel, pa ću onda početi žaliti što nisam bila prisutna! – smijala sam se, ni ne sluteći tko bi to mogao biti.
– Onaj prekrasan muškarac kojeg smo vidjele na plaži, taj ljepotan je jedan vrlo ugodan stvor, porijeklom je Španjolac, majka mu je rodom iz Istre, a otac se u nju zaljubio jednog ljeta, kada je kao student došao iz Španjolske na Jadran … – nezaustavljivo je pričala Željka, samo mi još uvijek nije otkrila o kome se radi.
– Ah, nisam ti objasnila … Danas kad sam došla na plažu bez tebe, prišao mi je onaj prekrasan muškarac kojeg smo gledale ujutro i pitao za tebe. Ja sam se skoro onesvijestila od iznenađenja, ali sam se dobro držala i objasnila mu da ti nije dobro, te da ćeš ostati u hotelu, ali da može sa mnom komunicirati oko svega što ga zanima. Zamolio mi je da ti prenesem poruku koju uopće ne razumijem, rekao je: Recite svojoj prijateljici da joj dugujem ispriku, te da je molim za priliku da zajedno popijemo kavu. – prenijela mi je Željka poruku, znatiželjno me gledajući, uz komentar: – Ja sam očito nešto propustila danas ujutro? Oblio me hladan znoj. Učinilo mi se da se zemlja zavrtjela oko mene, činilo mi se da sanjam, da ne može biti stvarno sve ovo što mi prijateljica govori.
U meni se sve uzburkalo, jedva sam dolazila do daha, a onda je Željka rekla i zadnju informaciju:
– U svakom slučaju, ja sam mu rekla gdje smo odsjele, rekla broj sobe, pa je on predložio da te nazove, a ja nisam imala ništa protiv. Ako ne smeta njegovu djevojku, zašto bi to mene smetalo? Osim toga, stvarno je komad. Ti si sretnica, s takvim ići na kavu …. – lupetala je Željka i dalje, ne znajući što mi čini.
Dobila sam naglu potrebu da prošetam, odem u ljetnu noć kako bih bila sama sa sobom, htijući prije svega da Željka ne vidi moju zbunjenost i šokiranost. Nisam pred njom imala tajni, ali ovo joj nikako ne bih mogla objasniti, jer nisam ni sebi znala reći što se zapravo događa.
A zapravo se ništa konkretno još nije ni dogodilo.
U svakom slučaju onih nekoliko dana mira o kojima smo maštale, počelo je za mene prilično nemirno i takav mi se razvoj događaja uopće nije sviđao, zato jer sam voljela biti gospodar svojih misli i osjećaja, a to trenutno nipošto nisam bila.
Slijedila je besana noć uz nemirno okretanje u krevetu, tako da sam duboko zavidjela Željki koja je spokojno utonula u san čim joj je glava dotaknula jastuk. Mene je mučilo pitanje što taj gospodin Manuel zapravo želi od mene uz to što mi je silno bilo neugodno zbog ponašanja na kupanju, zbog kojeg je svašta o meni mogao pomisliti.
Drugo jutro mi je razjasnilo sve dileme. Kad je zazvonio telefon u sobi, instinktivno sam osjetila tko zove, a Željka je srećom bila u kupaonici, pa nije primijetila moje žurno dizanje slušalice i hinjenu ravnodušnost prilikom razgovora. Ugodan muški glas, naravno, pripadao je Manuelu i on me ukratko poziva na “kavu isprike” zbog toga što je, po njegovom mišljenju bio neugodan prema meni u moru.
Nisam njegovo ponašanje doživjela kao neugodno i nepristojno, ali mi je bilo draže da se on ispričava meni, nego ja njemu, pa sam za svaki slučaj prihvatila poziv na kavu nakon ručka.
SREČA ZA CIJELI ŽIVOT
Cijelo sam jutro bila uzbuđena, bolje rečeno, van sebe od uzbuđenja, a kad je konačno došlo vrijeme da se nađem s Manuelom, noge su mi doslovno klecale.
Našli smo se na terasi caffea “Schubert”, u kojem su bili fenomenalni kolači, pa sam mislila da ću uz te okuse djetinjstva lakše prevladati napetost zbog susreta s nepoznatim čovjekom. Namjerno sam zakasnila desetak minuta, a kad sam ga ugledala, osjetila sam onaj opojan osjećaj predavanja, koji me pratio svih narednih petnaest godina, koliko sam za njim patila.
Taj osjećaj je u meni izazivao sigurno i zato što mu nikad nisam pripadala, a vjerojatno i zato što je bilo očito da je isto osjećao i on prema meni.
Bilo je to kao u filmu; bez riječi sam sjela nasuprot njega, a oči su govorile sve. Bio je još ljepši i muževniji u pripijenoj bijeloj košulji, ispod koje su se nazirali obrisi snažnog, mišićavog tijela.
– Da me taj zagrli, mislim da bih se onesvijestila! – pomislila sam i nastavila sjediti nasuprot njega bez riječi.
Čudniji susret nikad prije, ali ni poslije njega nisam doživjela. Sjedili smo jedno nasuprot drugog više od deset minuta, bez ijedne, jedine riječi. Nitko nije progovarao, kao da ne želi pokvariti čaroliju koja nas je spojila. Sve je bilo jasno, a i što reći?
On je ovdje bio s djevojkom, a i ja sam imala svoj život negdje tamo, gdje njega nema. Gledali smo se u oči i milovali, tako nešto nikad nisam doživjela, a ja sam drhtala upravo na onom djeliću tijela gdje bi se zaustavio njegov pogled. Nakon nekog vremena on se digao, krenuo prema izlazu, a ja sam otišla za njim.
Kad smo se našli u mraku, njegove usne su se odjednom našle na mojima, a ja sam se zatekla kako strastveno ljubim stranca u toploj opatijskoj noći.
Na rastanku mi je kratko rekao: Kupujem ovdje stan, nadam se da ovo nije naš zadnji susret.
Poželjela sam da ova noć i ovi trenuci potraju vječno, negdje u sebi znajući da je uz veliku sreću, upravo počela i moja duga, dugogodišnja čežnja za muškarcem koji me poljubio nakon jednog dana poznanstva, a onda to nije ponovo učinio punih petnaest godina. Vraćajući se ošamućena u hotel, znala sam da sam srela čovjeka za cijeli život, jedini je problem što o njemu ništa nisam znala i što je pripadao drugoj ženi.
Gdje je ona bila te večeri, nisam dugo vremena saznala, a tek mi je puno godina kasnije ispričao da su se nakon dugogodišnje veze koja je prerasla u prijateljstvo bez previše strasti, upravo razišli. Ja o svemu tome nisam imala pojma i nakon svega sam se omamljena morala vratiti radoznaloj Željki u hotel, sabrati se i glumiti kako se apsolutno ništa nije dogodilo i kako je čovjek zapravo pomalo dosadan muškarac koji me se nije nimalo dojmio.
Ne znam koliko mi je povjerovala, ali ja sam u svakom slučaju brzo otišla u krevet kako bih izbjegla njen ljubopitljiv i začuđen pogled. Cijenila sam kod nje što je znala biti diskretna i usprkos silnoj brbljavosti nikad nije inzistirala na razgovoru ako bi osjetila da onaj drugi to ne želi. Zato je i ostala sve te godine moja prijateljica, a o događajima te večeri nikad nije ispitivala, kao da se ništa nije dogodilo.
A i ja sam se morala ponašati kao da se ništa nije dogodilo još dva dana, koliko smo ostale u Opatiji. Manuela sam srela dva puta u prolazu, jednom je bio sam, a drugi put s djevojkom i oba puta kad smo se mimoišli, uputio mi je dug, prodoran, na neki način sudbinski pogled. Ja sam ga protumačila i shvatila kao: Srest ćemo se. Uskoro.
GODINE
Vratila sam se u svoj dom ranjena i zbunjena, ranjena zbog jednog susreta koji me obilježio, a ništa nisam znala o čovjeku koji mi je to učinio.
Kako je vrijeme prolazilo, vraćala sam se uobičajenom životu, a Manuel je postajao sve dalja, topla uspomena. Opet sam se zbližila s Dinom, nježnim i predvidivim Dinom s kojim sam mogla sve, osim osjetiti strast. Ono što mi je učinio Manuel nije bilo dobro, pokazao mi je što je strast i osjećaj da postoji netko kome pripadaš, bila fizički s njim ili ne. Te sam misli i razmišljanja odgurivala od sebe i pristajala na vezu s Dinom, uz kojeg me vezalo puno toga i za kojeg sam znala da je dobar čovjek, što mi je bilo presudno.
Prošlo je i godinu dana. Vrijeme leti kao ludo, pa smo Dino i ja zaključili da bi bilo zgodno provesti produženi vikend u Opatiji.
Negdje u dubini duše. htjela sam se vratiti tamo gdje sam osjetila strast kao nikad prije u životu.
Dino nije ništa slutio i bio je sav oduševljen zbog puta. A kasnije sam saznala i zbog čega.
Naime, namjeravao me zaprositi, a sigurno nema ništa romantičnije od takvog čina u tom “bajnom gradu”. – Hoćeš li se udati za mene? – upitao me jednostavno već prve večeri, a ja sam mu još jednostavnije odgovorila: Da, Dino. Hoću.
Te iste večeri, u prolazu sam osjetila pogled od kojeg se neću nikad oporaviti u životu, pogled od čije snage protrnem svaki put kad ga osjetim. Bio je to Manuel, koji me izdaleka uočio, prodorno gledao, a kad smo se približili jedno drugome, bez ustručavanja se zaustavio, pozdravio me i pristojno se predstavio Dini:
– Ja sam prijatelj iz Opatije, odnedavno i stanovnik ovog lijepog grada. Naime, kupio sam stan nedaleko i sada koristim svaku priliku da se vratim na mjesto za koje me vežu nježne uspomene.
Dino ništa dvosmisleno nije naslutio u tim riječima, a ja sam protrnula, shvativši da misli na susret sa mnom. Naprotiv, Dino je sav oduševljen izjavio da i mi razmišljamo o kupnji neke garsonijere ili manjeg stana u kojem bismo mogli napuniti baterije.
– Znači, zajednički život je vaš izbor? – dvosmisleno je upitao Manuel, uporno me gledajući, a mi smo oboje odlučno klimnuli glavom umjesto odgovora. Odlučila sam da me ništa više neće odvojiti od Dina i da neću odbaciti pouzdanu ljubav zbog lakomislenosti, pa sam i zbog Manuela postala još odlučnija da se u dvadeset i osmoj godini udam za Dinu. Punih petnaest godina, svakog ljeta proganjao me taj pogled muškarca koji je pratio sve moje životne faze, padove i uspone, tuge i žalosti, iz daljine, uporno me prateći iz sjene, bez prilike, a možda i želje da mi se približi.
Petnaest godina je puno, svašta nam se dogodilo, moj brak s Dinom je imao uspona i padova, a rodila sam i našu kćer Divnu, koja nas je trajno vezala, bez obzira na razmirice koje su među nama bile sve češće i izraženije.
Manuel je dolazio, ponekad sam, ponekad s novom djevojkom, koliko sam čula bio je vrlo uspješan u poslu, moglo bi se čak reći i bogat, žene su se lijepile za njega poput muha, ali on je ostajao sam, nije se ženio.
Kad bismo se vidjeli, uvijek bi me uljudno pozdravio i kurtoazno popričao sa mnom, ali ništa više od toga, samo bi me uporno i pronicljivo gledao.